Primjer hrvatske neravnopravnosti u BiH je nemogućnost nesmetanog izbora hrvatskih izaslanika u Dom naroda FBiH, o čemu zapravo i govori presuda Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić i što u konačnici dovodi do uvijek novih homogenizacija Hrvata u BiH uz HDZBiH
U čemu se sastoji neravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH”, na prvi pogled jednostavno i razumljivo pitanje s jasnim odgovorom. To je pitanje o kojem je u bh. javnostima objavljeno na tisuće tekstova i snimljeni su sati i sati informativnog programa i dijaloških emisija. Ipak, čini se kako značajan dio sarajevske javnosti ni danas ne shvaća što to točno Hrvati govore kad tvrde da su u Bosni i Hercegovini u neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, Srbe i Bošnjake.
Sam Bakir Izetbegović, najistaknutija figura bošnjačke političke scene, nebrojeno je puta rekao kako su Hrvati zapravo prezastupljeni u tijelima vlasti u odnosu na njihov ukupan broj u BiH, što je duboko dubiozna teza koja graniči čak i sa šovinizmom.
Takav sentiment su nakon Izetbegovića ponavljali brojni visoko rangirani bošnjački dužnosnici iz niza različitih stranaka
DELIKATAN BALANS
Tako se danas došlo do toga da Hrvati smatraju kako su u BiH potpuno neravnopravni i da je za to glavni krivac bošnjačka politika koja ih istiskuje iz tijela vlasti, dok s druge strane u bošnjačkoj javnosti prevladava sentiment da Hrvati imaju i previše vlasti u BiH i da im njihova kolektivna politička prava treba dodatno smanjiti
No, kad razgovaramo o (ne)ravnopravnosti konstitutivnih naroda, onda moramo početi od samih temelja BiH i definicije BiH kao države. Ta definicija je najbolje sadržana u dejtonskoj formuli 1-2-3, koju uporno ponavljaju američki dužnosnici kad govore o BiH.
BiH je, dakle, jedinstvena i nedjeljiva država, koju čine dva teritorijalno-administrativna entiteta i tri konstitutivna naroda. Međunarodne granice BiH, prema toj formuli su nepovredive; birokracija je organizirana kroz dva entiteta RS i FBiH; a Hrvati, Bošnjaci i Srbi su konstitutivni narodi koji čine državu zajedno s ostalim građanima. Konstitutivni narodi označavaju državotvorne i ustavotvorne narode države Bosne i Hercegovine. Prema presudama Ustavnoga suda BiH u predmetima Alije Izetbegovića i Bože Ljubića, konstitutivnost je natkrovljujuće načelo Ustava BiH te se svi zakoni u BiH trebaju uskladiti s načelom konstitutivnosti naroda.
Upravo je nepoštivanje načela konstitutivnosti dovelo do nikad gorih hrvatsko-bošnjačkih odnosa, potpune blokade entiteta FBiH i nefunkcionalnosti Vijeća ministara.
Tako danas više nije tabu govoriti o raspadu BiH i prognozirati do kad će ovakva BiH postojati, zvecka se oružjem i drugog i drugačijeg se promatra kao neprijatelja. Sve te maligne pojave imaju svoje ishodište u nepoštovanju načela konstitutivnosti koje je Ustavni sud prepoznao kao najvažnije ustavno načelo Bosne i Hercegovine.
Iako je niz primjera na kojima se ogleda neravnopravnost Hrvata u BiH, na ovom mjestu ćemo navesti samo one najvažnije.
Prvi, najvažniji, najočigledniji i paradigmatski primjer neravnopravnosti je nemogućnost hrvatskog naroda da izabere vlastitoga člana Predsjedništva BiH. Pojavom fenomena Komšić 2006. godine hrvatsko-bošnjački odnosi počeli su se ubrzano pogoršavati.
Iako mnogi čak i u hrvatskoj javnosti argumentiraju kako je dužnost člana Predsjedništva BiH protokolarna, to nije činjenično točno. Članovi Predsjedništva sudjeluju u procesu formiranja Vijeća ministara, predlažu državni proračun, imenuju veleposlanike i konzule, vode vanjsku politiku i vrhovni su zapovjednik Oružanih snaga BiH. Dakle, to su sve više nego važni politički procesi i odluke na koje Hrvati kao narod u tri mandata od 2006. godine nisu imali doslovno nikakav utjecaj.
Drugi najvažniji primjer hrvatske neravnopravnosti u BiH nemogućnost je nesmetanog izbora hrvatskih izaslanika u Dom naroda FBiH, o čemu zapravo i govori presuda Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić i što u konačnici dovodi do uvijek novih homogenizacija Hrvata u BiH uz HDZBiH, to je razlog i zbog čega je revitaliziran Hrvatski narodni sabor BiH i zbog čega na hrvatskom političkom spektru u BiH nema snažne oporbe i pravog političkog pluralizma.
Ustavni sud BiH je u predmetu Ljubić utvrdio kako mora postojati veza između izaslanika koji zastupaju konstitutivne narode u Domu naroda FBiH i samih konstitutivnih naroda koje u tom parlamentarnom domu zastupaju. Potpuno je jasno kako ne postoji doslovno nikakva veza između, recimo, Edima Fejzića, izaslanika u Klubu Hrvata iz Goražda, i Hrvata kao konstitutivnog naroda. Fejzić i njemu slični nisu izabrani u županijske skupštine hrvatskim glasovima i kao takvi nikako ne mogu zastupati interese Hrvata. Jednostavno, Hrvati to od njih, kao ni od Komšića, nikad nisu tražili. Riječ je o prozirnoj prijevari umotanoj u celofan tobožnje “brige za Hrvate tamo gdje nisu u većini”.
BIH JE TRONACIONALNA DRŽAVA
U ustavnoj arhitekturi BiH, mjesta za zastupanje interesa konstitutivnih naroda su federalni i državni dom naroda, Vijeće naroda RS-a te Predsjedništvo BiH. Niti u jednu od navedenih institucija Hrvati nisu u stanju nesmetano izabrati svoje političke predstavnike i iz tog onda proizlazi i sva druga neravnopravnost. Poput, recimo, utjecaja na rad javnih RTV servisa itd.
Isto tako su neravnopravni i u RS-u, gdje im se nameću njihovi predstavnici u Vijeće naroda, kao i na dužnosti potpredsjednika RS-a.
Nusproizvod takvog društveno-političkog stanja je nepostojanje stvarnog političkog pluralizma među Hrvatima u BiH i polagano ali sigurno odmicanje Hrvata od ideje da je BiH moguća kao zajednička država triju jednakopravnih naroda, kako je to u Daytonu potpisano.
Hrvati državu BiH sve više i više počinju promatrati kao neprijateljsku državu koja čini sve da ih otjera sa svoga teritorija. Pritom je važno naglasiti da se ne smije poistovjećivati političke stranke i narod. Stranački dužnosnici će uvijek imati dobro plaćen i nezahtjevan posao, za razliku od “običnih” građana.
Građani BiH hrvatske nacionalnosti žele samo ono što imaju i drugi i što je upisano u Ustav BiH i Dejtonski mirovni sporazum, s obzirom na to da je BiH tronacionalna država. Danas, činjenica je, to nemaju.