Hrabrost je ostati, kada svi odu, na svom poslu u Banjaluci. Hrabrost je ne pognuti glavu pred onima koji bi htjeli da se zakon briše gumicom bezvlašća.
Hrabrost je reći „Ne idem nigdje“ dok te gleda aparat koji bi želio da nestaneš s lica zemlje.
Nekad, davno, ljudi su pričali priče o hrabrima. O ljudima koji nisu pitali koliko ih je s druge strane, nego koliko istine imaju u sebi. A danas? Danas su heroji rijetki. Ali, srećom, postoje.
Piše: Dragan Bursać
MUP RS izdaje ultimatum. Direktor SIPA-e, Darko Ćulum, izdaje naredbu – svi iz Regionalne kancelarije SIPA-e u Banjoj Luci moraju napustiti zgradu. Svi, osim jednog.
Amir Alibegović ne ustaje. Ne pakira stvari. Ne ide nigdje. Ostaje na radnom mjestu, u zgradi koju entitet, čijom teritorijom prolaze i entitetski i državni zakoni, hoće da isprazni od države. Ne galami, ne prijeti, ne maše zastavama. Jednostavno ostaje.
Kasnije mu se pridružuje i vozač. Jovo.
I sad, evo nas, pišemo o dvojici ljudi u jednoj zgradi, kao da pišemo o nekoj epskoj bitci. Ali to i jeste bitka. Ne onakva kakvu vlasti RS žele – sa sirenama, dugim cijevima i izjavama za medije. Ovo je tiha, obična, ljudska bitka. Bitka ljudi protiv nakaradnog sistema koji vrši državni Ko su Amir i Jovo?
Amir je inspektor. Radi svoj posao. Poštuje zakon. I nije se dao zastrašiti.
Jovo je vozač. Običan čovjek koji, u zemlji isprepletenoj strahovima i podjelama, nije pustio druga da ostane sam.
Nema ovdje velikih riječi, nema visokih teorija. Samo dvojica ljudi koji rade ono što je ispravno. I time postaju simboli. Još više, oni su ti koji brane ustavno-pravni poredak, ali i obraz i čast državnih institucija ove zemlje.
Jer hajde da budemo iskreni – nije hrabrost ono što se danas prikazuje na televizijama, u skupštinama, u kabinetima. Hrabrost nije u prijetnjama, u mitinzima, u lažima koje se serviraju narodu.
Hrabrost je ostati, kada svi odu, na svom poslu u Banjoj Luci.
Hrabrost je ne pognuti glavu pred onima koji bi htjeli da se zakon briše gumicom vlasti.
Hrabrost je reći “Ne idem nigdje” dok te gleda aparat koji bi želio da nestaneš s lica zemlje.
Šta će biti sa Amirom i Jovom?
Možda će ih sutra zaboraviti oni koji ih danas veličaju. Možda će se svi praviti kao da se petak, 6. mart 2025. nije ni desio. Možda će ih zatrpati bujicom novih vijesti kako bi zaboravili na njih.
Ali ono što su uradili neće nestati. Ostat će zapisano, negdje, u svijesti ljudi koji još nisu otupjeli na nepravdu.
U zemlji gdje se ljudi prebrojavaju po krvnim zrncima, Amir i Jovo su odlučili da budu ljudi. I to je njihova pobjeda.
Jer, znate, heroji nisu oni koji viču “Ja sam heroj!”. Heroji su oni koji rade ono što je ispravno, čak i kada niko ne gleda.
Amir i Jovo zaslužuju naše duboko poštovanje
