Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je u izolaciji. Ne radi se samo o trenutnoj izolaciji uzrokovanoj kontaktom sa osobom zaraženom koronavirusom već mnogo ozbiljnijoj, diplomatskoj i političkoj izolaciji uzrokovanoj “kontaktom” sa iracionalnom politikom koja je svoju kulminaciju doživjela u nekoliko posljednjih mjeseci.
Nakon što je ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu priuštio ulogu u aferi “Ikona”, vrlo je izvjesno da će fizičku distancu od Dodika ubuduće održavati i Kremlj, čiji je dignitet značajno narušen posljednjim dešavanjima. Svoju reputaciju su pokušali spasiti na jedini mogući način, a to je vraćanjem Dodiku 300 godina stare pozlaćene ikone za koju se opravdano sumnja da je ukradena u Ukrajini.
O obimu Dodikovog propusta mnogo bolje od svih kritika kojima svjedočimo u posljednjim danima govori njemu nesvojstvena šutnja. Izostale su čak i tradicionalne rafalne reakcije stranačkih pulena kojima se običavalo usmjeravati javno mnijenje u entitetu RS u za šefa SNSD-a nepovoljnim situacijama.
Čak ni beogradski mediji, kako bi bar skrenuli pažnju sa skandala, nisu prenijeli ekskluzivne informacije o nekom novom pokušaju atentata na Dodika, Informer nije u svemu prepoznao prste OSA-e, a u Kuriru se nisu dosjetili da su Dodiku ukradenu ikonu mogli podvaliti mudžahedini, što znači da je afera baš negativno utjecala na ionako ne baš raskošnu kreativnost te medijske mašinerije i njihovih političkih nalogodavaca.
Reduciranje podrške Rusije, što je vjerovatno bila posljednja slamka za koju se Dodik držao, mogla bi biti fatalna po njegovu političku karijeru, naročito ukoliko u obzir uzmemo da su mu sva ostala vrata već odavno zatvorena.
Solidno se Dodik potrudio još krajem novembra da otkloni sve dileme onima koji su možda još uvijek držali svoja vrata otvorenima. Brutalno je pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija izvrijeđao visokog predstavnika Valentina Inzka, pa je, nastojeći da demantira njegove optužbe o secesionističkoj politici koju vodi, pred ambasadorima svjetskih sila zaprijetio secesijom entiteta RS.
Ne baš naročito promišljen Dodikov istup stvorio je pretpostavke da se sankcijama koje su protiv Dodika već izrekle SAD pridruži i Evropska unija, što bi podrazumijevalo zabranu putovanja u države članice Unije i zamrzavanje njegove imovine.
Međutim, nije baš da je Dodik bio rado viđen gost na Zapadu i prije performansa pred Vijećem sigurnosti. Pored čekanja u moskovskim hodnicima, gdje je uzaludno iščekivao ruske kredite – velike i male – Dodikove su se međunarodne putešestvije svodile na egzotične destinacije poput ruskih proxyja u istočnoj Evropi, ili na privatne posjete austrijskim desničarima koji su u međuvremenu doživjeli političku kliničku smrt.
Ostat će upamćena čuvena “zvanična posjeta” Njemačkoj u aprilu 2018. godine, koja se zapravo nije ni dogodila, s obzirom da nije bila “zvanična”, kako ju je najavio, i tokom koje Dodika nije primio niti jedan njemački zvaničnik.
Kako će Dodik obnašati dužnost člana Predsjedništva BiH i “lidera srpskog naroda u BiH” u okolnostima u kojima ne može ni pomisliti na putovanje u SAD, u kojima su mu već zatvorena vrata u Evropskoj uniji, te u kojima više ni u Moskvi neće biti rado viđen gost, problem je kojeg je šef SNSD-a očigledno svjestan, o čemu govori šutnja u proteklim danima.
Promjena geopolitičkih okolnosti, ali i dešavanja unutar BiH, poput kadrovskih promjena u pravosuđu i CIK-u, ne idu na ruku političkim ambicijama Milorada Dodika.
Politika opstrukcija i ucjena, koje su kičma Dodikove agende, solidno je funkcionirala dok ju je vodio kao entitetski zvaničnik. Međutim, za člana Predsjedništva BiH potrebno je nešto više mudrosti, fleksibilnosti, diplomatskih vještina, a u konkretnom slučaju i manira. Dodik se, očigledno, ne može pohvaliti tim vrlinama.
