U periodu od 1463. do 1878. godine današnji prostor Bosne i Hercegovine nalazio se u sastavu Osmanskog carstva. Period osmanske uprave obilježen je usponima i padovima, a opšta klima u Osmanskom carstvu koja se u XIX stoljeću ogledala kroz proces propadanja ove, nekada moćne, imperije odrazila se i na prostor tadašnjeg Bosanskog ejaleta/vilajeta. Istočno pitanje, koje se pojavilo Bosanskim ustankom (1875 – 1878), i definitivno je označilo početak kraja osmanske uprave.
Nizom ugovora, među kojima su najznačajniji Berlinski memorandum i Rajštatski dogovor iz 1876., te Budimpeštanska konvencija iz 1877. godine, Austrougarska je dobila saglasnost da preuzme prostor današnje BiH. Glavni oponent austrougarskoj okupaciji bila je Rusija, koja je narušavala obaveze iz Budimpeštanskih konvencija.
Dok se među velikim silama odvijala diplomatska borba za BiH, u njoj se razvijao pokret otpora austrougarskoj okupaciji, kojeg je činilo autohtono bosanskohercegovačko stanovništvo, ponajviše muslimani. U konačnici austrougarska je odredbama Berlinskog kongresa iz juna 1878. godine dobila mandat da okupira BiH, što je na poslijetku i učinjeno nakon žestokog oružanog otpora bosanskohercegovačkog stanovništva.
Prema posljednjeg zvaničnom proračunu osmanskih vlasti iz 1876. godine, BiH je imala ukupno 1 053 700 žitelja, od čega 410 000 pravoslavnih (38,92%), 480 000 muslimana (45,55%) i 209 391 katolika (18,08%). U svim tim previranjima, koja su nastala u posljednjim godinama osmanske uprave, muslimansko stanovništvo je željelo autonomiju Bosne u okviru Osmanskog carstva, pravoslavno priključenje Srbiji, a katoličko pristupanje Austrougarskoj monarhiji. Razvoj situacije utjecao je na odstupanje od stajališta: tako su pravoslavci uslijed nemogućnost da se ujedine sa Srbijom odlučili pružiti otpor austrougarskoj okupaciji zajedno sa muslimanima, koji su se također pomirili sa situacijom da više neće biti pod upravom Osmanskog carstva. Ipak, jedan broj muslimana nakon dogovora Osmanskog carstva i Austrougarske da neće biti ugrožena prava muslimana, odlučuje istupiti iz pokreta otpora. Sa druge strane, katolici svjesni da će BiH doći pod upravu jedne katoličke sile, u čijem sastavu se nalazi i prostor današnje Hrvatske, odlučuju ne pružiti otpor.
Konfesionalni stav gleda okupacije opisao je hroničar austrougarske okupacije, Mihovil Mandić, koji je naveo:
“Od kršćana bijahu katolici bez iznimke za, a pravoslavni većinom protiv okupacije ovih zemalja. Jedan dio uglednijih i naobraženijih muslimana se bijaše odlučio dražati pasivno”.
Što se tiče bosanskih franjevaca i njihovog pogleda na okupaciju, imali su tri vanjska faktora koja su utjecala na njihovo stajalište: zvanični Beč, Rimska kurija i Đakovačka biskupija, te javno mnenje iz susjedne Hrvatske. Katoličko stanovništvo se početkom Bosanskog ustanka 1875. godine uglavnom držalo po strani i nije se miješalo, iako su prema dostupnim podacima na prostoru Banja Luke i dijelova Posavine djelomično učestvovali u Osmanskoj vojsci protiv ustanika. Ipak, glavna katolička baza – zapadna Hercegovina, nije učestvovala u ustanku.
Do određene promjene je došlo nakon sastanka sa carem Franjom Josipom u Sinju, na kojem su učestvovali franjevci Anđelo Ćurić, Lovro Karaula, Miho Marjanović, kao i mnogi drugi. Radi se o mlađim franjevcima koji su pod utjecajem interesa Austrougarske pristupili ustanicima. Tada dolazi do formiranja ustaničkih četa koje su se borile protiv osmanske vlasti, a u kojima su se posebno istakli franjevci Bono Drežnjak, Ivan Begović, Andrija Krešić, Ivan Krešo i dr. Ovi ustanici su u prvoj godini djelovali samostalno, ali su se već naredne godine čvrsto povezali sa ustanicima.
Kako je đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer nominalno bio i bosanski biskup, Rimska kurija je od njega tražila pravovremene informacije o razvoju događaja u BiH. Štrosmajer je smatrao da bi potpuno povlačenje Osmanskog carstva, kako iz BiH tako i sa Balkana, proizvelo “tisuće novih nesloga, ratova i jada”, tako da on lično nije bio pristalica samostalnog razvitka naroda kao i pobornik austrougarske okupacije BiH, prije svega jer nije vjerovao u opstojnost Austrougarske monarhije. Zalago se za autonomiju Bosne u okviru Osmanskog carstva, a svoj stav o okupaciji najbolje je obrazložio i pismu Franji Račkom od 24. marta 1878. godine, u kojem je između ostalog naveo: “Kako će nas osloboditi onaj koji bi nas u kapi vode popio, koji uvijek i uvijek samo o tomeradi, da nas zametne da vječitu anatemu aneksije na nas baci”. Ipak, većina drugih osoba iz katoličkog kora bila je za stajalište da se istočno pitanje mora riješiti u korist hrvatskog naroda u BiH.
Muslimani koji su u Osmanskom carstvu vidjeli svog duhovnog lidera, iskazali su ogromno nezadovoljstvo prema toj imperiji jer je u San Stefanu prihvatilo da dijelovi BiH pripadnu Srbiji i Crnoj Gori. Tako je u zemlji jednakom brzinom raslo i antiosmansko i antiaustrougarsko raspoloženje, koje je rezultiralo formiranjem Narodnog odbora 5. juna 1878. godine, kao nacionalno mješoviti organ, iz kojeg je oformljena Narodna skupština koju je u početku činilo 12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i 1 jevrej. Nakon što je u Sarajevo 3. jula stigla vijest da je u Berlinu BiH predata na upravu Austrougarskoj organizovano je niz političkih skupova i protesta usmjerenih protiv Osmanskog carstva, za kojeg se smatralo da je izdalo BiH. Pod pritiskom javnoj mnijenja posljednji osmanski namjesnik u Bosni Mazhar paša je podnio ostavku i otišao iz ove provincije.
Sa druge strane Austrougarska je nastojala psihološki da pripremi stanovništvo za dolazak nove vlasti, ističući da ničija prava neće biti ugrožena niti osporena, te je u tom smislu naročito angažovala vjerska lica da “omekšaju” kod naroda pogled na novu vlast. Ponovo su posebnu ulogu imali franjevci, koji su 5. jula 1878. godine preko konzula Vasića u Sarajevu dobili upute za djelovanje “vođstvu bosanskih franjevaca, provincijalu i apostolskom vikaru, s instrukcijom da se narod pripremi za smjenu vlasti”. Te instrukcije je biskup Vujičić tri dana poslije obznanio muslimanima i pravoslavcima, tražeći da se austrougarska vojska dočeka svečano. Činilo se da sve ide u prilog austrougarskoj vlasti jer su izvještaji koje je iz Sarajeva u Beč slao konzul Vasić bili optimistični u smislu da stanovništva sa velikom željom dočekuje novu vlast, a u jednom je čak stajalo da će “okupacija biti šetnja sa muzikom”. Ipak, vojni stručnjaci nisu vjerovali takvih izvještajima pa je pripremljen opsežan plan okupacije novog teritorija.
Posebnu ulogu u organizaciji otpora austrougarskoj okupaciji uzela je ulema. Karakterističan je zapis fra Antuna Kneževića o raspravi u Medžlisu u Jajcu u kojem su pored muslimana učestvovali i pravoslavci i katolici. Skupština se održala u vrijeme kada su austrougarske trupe već provalile u BiH. Tada je u prisustvu uglednih muslimana Knežević govorio da je odlukama Berlinskog kongresa “i sultan prihvatio trenutno stanje i da je naš car odredio da Austrija uđe u Bosnu”, te da se toga treba pridržavati, rekavši: “Dakle, ako imate carski ferman, i carsku dovu, dajte nam je proučite pa da iđe svi ginuti za naše ognjište, i za našeg Cara; ako li nejmate, onda vam ja kaže: nek iđe tko hoće, ja i moj narod nećemo…”. Međutim, na insistiranje kadije i drugih odlučeno je da se pruži otpor “kaurskoj vojsci”. U nedostatku komandnog kadra Knežević je dobio čin bimbaše kako bi okupio svoje pristalice, što je on odbio predlažući Augustina Purgića za vođu katolika, što je on prihvatio. Ipak, Augustinn je poslao jednom od svojih ljudi pismo u kojem je naveo da “ne kupi ljude na otpor već da na vrijeme pobjegnu u pećine”.
Kada je otpočela Bitka za Jajce grupa katolika pod komandom franjevaca iz Travnika, Bugojna i Podmilačja stupila je zajedno u redove sa muslimanima i pravoslavcima da pruži otpor austrougarskoj vojsci. Tada im je pod prijetnjom oružja naređeno da se razbježe što su mnogi i učinili. Dakle, i tamo gdje su katolici dobrovoljno stupili u redove pokreta otpora, dobijali su upute sveštenstva da se ne bore. Sa manjim izuzecima franjevci su uglavnom blagonaklono gledali na dolazak nove vlasti. Tako je fra Grga Martić sa još dvojicom crkvenih lica ispred katoličke crkve u Sarajevu dočekao generala Filipovića i iskazao mu dobrodošlicu.
Filipović je dobio upute od svojih nalogodavaca da se u naumu da pridobije lojalnost domaćeg stanovništva prvenstveno osloni na katolike, te da uradi sve da dobije lojalnost muslimana odvojivši ih od pravoslavaca koji su i dalje tjesno sarađivali sa Srbijom. Ipak, u konačnici njegove žestoke represalije su najviše pogodile muslimane, tako da je njegova vladavina postala antimuslimanska. Međutim, i pored takvog stava, uspio je iznuditi jednu “adresu” koju je potpisalo 60 uglednih muslimana u kojoj su se obavezali na lojalnost novoj vlasti. To je isto učinio i sa pravoslavnim. U konačnici uspio je oformiti jednu deputaciju sačinjenu od katolika, muslimana, pravoslavaca i jevreja koja je upućena u Beč i Budimpeštu da posegne na vjernost.
Bosanski franjevci koji su pružili veliku podršku austrougarskoj okupaciji smatra li su da će im nova vlast dati velike privilegije zbog toga. Međutim, dogodilo se suprotno. Naime, u nastojanju da sve vjerske zajednice u BiH izolira od svojih duhovnih centara i sama katolička crkva potpala je u proces preuređenja. Franjevci su godinama bili jedini katolički kler u okvirima provincije Bosne Srebrene. Nova vlast odlučila je da uz pristanak Rimske kurije uvede redovnu crkvenu hijerarhiju, tj. da redovničko sveštenstvo (franjevci) budu zamijenjeni svjetovnim.
Štrosmajer je u nekoliko navrata razgovarao sa papom Leonom XIII u nastojanju da franjevci zadrže postojeće privilegije i svoj položaj bosanskog biskupa. Međutim, Vatikan je donio odluku u korist Austrougarske, pa je početkom 1879. godine prihvatio uvođenje crkvene hijerarhije. U konačnici 8. juna 1881. godine u Sarajevu je osnovana nadbiskupija sa katedralnim kaptolom, a za prvog nadbiskupa postavljen je Josip Štadler, koji je inaugurisan 15. januara 1882. godine. Franjevci su dugo vremena izražavali negodovanje zbog novonastalog stanja, ali su u konačnici pokazali punu lojalnost.
