Zašto ISKRENA vjera danas gubi bitku na društvenima mrežama
Nikada u historiji nije bilo lakše javno pokazati vjeru. Jedna fotografija, jedan citat, jedan storij sa svijećom, džamijom ili crkvom – i poruka je poslana. Na prvi pogled, reklo bi se da živimo u vremenu duboke pobožnosti. Ali stvarnost je daleko neugodnija: dok se vjera preselila na ekrane, iz svakodnevnog života polako nestaje.
Problem, naravno, nije u Instagramu
Problem je u tome što su mnogi vjernici dopustili da im društvene mreže postanu zamjena za savjest. Vjera se sve češće ne živi, nego prikazuje. Ne mjeri se ponašanjem, nego reakcijama publike. Ne pita se šta je ispravno, nego šta će bolje proći.
Danas nije neobično vidjeti ljude koji ujutro dijele citate iz svetih knjiga, a već popodne bez trunke grižnje savjesti vrijeđaju, lažu, varaju ili ponižavaju druge. Objave o postu, molitvi i poniznosti stoje rame uz rame s reklamama za brzu zaradu, kladionice i sumnjive “uspjehe preko noći”. Sve je dozvoljeno, dok god izgleda lijepo na ekranu.
Vjera je, čini se, postala sadržaj
A sadržaj ne traži odgovornost – traži pažnju. Zato se više brine o kadru nego o karakteru, o slici nego o suštini. Umjesto tišine i samopropitivanja, dobili smo konstantnu potrebu da se vidi, pokaže i potvrdi. Kao da bez publike vjera nema smisla.
Ovdje nije riječ o svim vjernicima, i to treba reći jasno. Postoje ljudi koji svoju vjeru žive tiho, bez objava i bez potrebe za dokazivanjem. Postoje i oni koji društvene mreže koriste iskreno, da šire dobro. Ali problem je masa – ona koja je pobožnost pretvorila u pozu, a duhovnost u imidž.
Možda je pravo pitanje sljedeće: da sutra nestanu društvene mreže, koliko bi ljudi i dalje molilo, postilo, opraštalo i pazilo kako se odnosi prema drugima? A koliko bi ostalo bez identiteta koji su gradili kroz objave i lajkove?
Bog, kakvim god imenom ga zvali, nikada nije tražio publiku. Nije tražio savršenu sliku, ni dobar ugao, ni filter. Tražio je čovjeka – iskrenog, skromnog i odgovornog. Publiku smo izmislili mi, jer je lakše biti viđen nego biti bolji.
I upravo tu, između ekrana i savjesti, danas se lomi prava bitka vjere
