Piše: Redakcija
Napad koji se dogodio u austrijskom Grazu šokirao je javnost – mladić je nasrnuo na grupu učenika, usmrtivši dvoje i teško ranivši više njih. Iako motiv još nije zvanično potvrđen, jedno je odmah uočljivo: napadač nije musliman i njegovo ime ne odudara od “zapadnog”, što je, čini se, već dovoljan razlog da ga većina medija i analitičara ne nazove “teroristom”.
IME KAO PRVA KVALIFIKACIJA
U sličnim slučajevima, kada napadač nosi muslimansko ime, termin “terorista” se koristi gotovo automatski – često i prije nego što se utvrdi motiv, pa čak i prije nego što istraga uopšte započne.
Kao primjer, izdvajamo nekoliko slučajeva iz posljednje decenije u kojima su dokumenta ili pasoši s muslimanskim imenima pronađeni uz napadače, a to je odmah dovelo do brzog karakterisanja napada kao “terorističkog”:
SLUČAJ 1: NAPAD U PARIZU (2015) – BATACLAN I KAFIĆI
Nakon stravičnog napada na koncertnu dvoranu Bataclan i više lokacija u Parizu, francuske vlasti su među tijelima napadača pronašle sirijski pasoš, za koji se kasnije ispostavilo da je vjerovatno lažan. Ipak, ta činjenica je dovoljna da već narednog jutra svi svjetski mediji i političari počnu govoriti o “islamističkom terorizmu”, iako su napadači većinom bili rođeni u Evropi.
SLUČAJ 2: NAPAD U NICI (2016) – VOZAČ KAMIONA
Mohamed Lahouaiej Bouhlel, državljanin Tunisa s boravištem u Francuskoj, kamionom je usmrtio 86 osoba. Iako u prvom trenutku nije bilo dokaza o njegovoj povezanosti s ekstremističkim grupama, njegovo ime i porijeklo su bili dovoljni da se čin odmah okvalifikuje kao teroristički napad, što je kasnije potvrđeno kroz veze s ISIL-om.
SLUČAJ 3: NAPAD U BERLINU (2016) – BOŽIĆNI VAŠAR
Anis Amri, porijeklom iz Tunisa, izveo je napad kamionom na božićni vašar u Berlinu. Njegov dokument je pronađen u kabini vozila, a samo nekoliko sati nakon napada, njemački tabloidi i zvaničnici su ga već etiketirali kao “islamskog teroristu”.
A ŠTA JE S DRUGIMA?
Za razliku od toga, napadi koje su izvršili ne-muslimani, čak i kad su imali ideološku ili političku motivaciju, često se nazivaju “masakrima”, “incidentima” ili “napadima psihički nestabilne osobe”.
Anders Breivik (Norveška, 2011): Ubio 77 ljudi. Ekstremni desničar, no pojam “terorista” se rijetko koristio u medijima.
Brenton Tarrant (Novi Zeland, 2019): Ubio 51 muslimana u džamiji. “Terorista” tek nakon pritiska javnosti.
Stephen Paddock (Las Vegas, 2017): Ubio 60 ljudi, ranio više od 400. Nema poznat ideološki motiv, pa nije nazvan teroristom, iako je izazvao masovni strah.
Ako napadač u Gratzu bude imao politički ili ideološki motiv – i ako je cilj bio izazivanje straha ili destabilizacije društva – on jeste terorista, bez obzira na ime, pasoš ili porijeklo. Standard mora biti isti za sve. Jer terorizam nije religija.
Terorizam je zločin!
