Dok se svijet i dalje grozničavo bavi sobom i trivijalnostima, Gaza tone u istorijski nezapamćenu katastrofu. Više od 60.000 ubijenih – većinom žena i djece – ne ulazi više ni u naslovne stranice, kao da su brojevi postali suviše apstraktni da bi zaboljeli.
Među ruševinama, pod zgarištima škola, bolnica i domova, nestaje narod, dok se svijet zabavlja statusima, selfijima i ispraznim patriotskim narativima.
U tom kontekstu, posebnu pažnju izaziva objava izraelske vojnikinje koja je na Instagramu podijelila svoju fotografiju iz invalidskih kolica, uz poruku:
„Nikada nisam očekivala da ću svoj trideseti rođendan dočekati u invalidskim kolicima.“
Ma de neće?!
Reakcija mnogih – nije samo izraz cinizma, već i gorke nevjerice. Jer kada iznesete ovakvu izjavu u trenutku dok vaša vojska sprovodi višemjesečnu kampanju totalne destrukcije nad civilnim stanovništvom Gaze, pitanje žrtve postaje moralno izvitopereno.
Da, lična tragedija svakog čovjeka jeste stvarna i bolna. Ali kada se ona javno servira bez osjećaja odgovornosti za sopstvenu ulogu u tragediji drugih – to više nije ni tuga ni ranjivost, nego propagandna estetika.
Vojnikinja koja tuguje nad sobom dok vojska kojoj pripada ruši gradove i spaljuje porodice – postaje simbol moralne konfuzije: istovremeno agresor i žrtva, razarač i ranjeni, okupator i plačljivac.
Šta ostaje iza 60.000 izgubljenih života? Pijesak, ruševine, tišina – i beskrajno licemjerje.
I dok izraelska vojska gura narod Gaze preko ivice opstanka, svet se sve češće pita:
Kako izgleda kada okupator plače?
Na Instagramu, izgleda – s filterom.
