Šta građani Bosne i Hercegovine zaista imaju od brojnih, skupih međunarodnih susreta koje organizuje i posjećuje član Predsjedništva BiH Denis Bećirović?
To je pitanje koje se sve češće postavlja u javnosti, naročito u trenutku kada su cijene osnovnih životnih namirnica u porastu, a budžeti na svim nivoima vlasti opterećeni dugovima i deficitima.
Diplomatska ofanziva – konkretan rezultat ili politički marketing?
Službena putovanja podrazumijevaju:
– troškove avio-prevoza (često biznis klase),
– smještaj u hotelima visoke kategorije,
– dnevnice za delegaciju,
– protokolarne troškove,
– logistiku i osiguranje.
Kada se tome pridoda činjenica da su pojedina putovanja realizovana uz pratnju supruge, trošak se dodatno povećava.
Iako je u diplomatskoj praksi prisustvo supružnika u određenim situacijama uobičajeno, javnost ima pravo znati – ko to plaća i kakav je konkretan benefit za državu?
Građani plaćaju – ali šta dobijaju?
Prosječna plata u BiH i dalje ne prati rast troškova života. Penzioneri preživljavaju s minimalnim primanjima, mladi masovno napuštaju zemlju, a zdravstveni i obrazovni sistem vape za reformama.
U tom kontekstu, legitimno je pitati:
– Koliko je investicija direktno rezultat tih susreta?
– Koji su sporazumi konkretno implementirani?
– Koliko novih radnih mjesta je otvoreno zahvaljujući tim kontaktima?
Ako se međunarodni susreti svode na fotografije, saopćenja i kurtoazne izjave o „dobrim odnosima“, onda se postavlja pitanje – da li je riječ o istinskoj državničkoj aktivnosti ili političkom marketingu?
Budžet kao tuđi novac
Tri decenije nakon rata, stiče se utisak da se državni budžet i dalje tretira kao partijski ili privatni fond. Bez jasne transparentnosti i detaljnog javnog izvještavanja o troškovima službenih putovanja, teško je graditi povjerenje građana.
Uređene države funkcionišu na principu:
– javno dostupnih troškova,
– jasnih ciljeva putovanja,
mjerljivih rezultata,
– političke odgovornosti.
Građani ne osporavaju potrebu za diplomatijom. Ali traže odgovornost. Traže konkretne rezultate. Traže dokaz da njihov novac nije potrošen na protokol, već na stvarni interes države.
Jer dok političke elite putuju, većina građana ostaje – s računima koje moraju platiti.
