Građani “Srpske” plaćaju ceh loših odluka i propalih koncesionih ugovora

Posljedice loše prakse sa netransparentnim dodjeljivanjem koncesija jasno su se mogle vidjeti u posljednjih nekoliko sedmica kada je, upravo iz ovih razloga, bez uglja ostao Rudnik i termoelektranu „Ugljevik“ (RiTE Ugljevik), najveći proizvođač struje u Republici Srpskoj.

Dok RiTE Ugljevik ostaje bez uglja, „Comsar Energy“ ruskog oligarha Rašida Serdarova vlasnik je  koncesije za eksploataciju na ležištu „Ugljevik Istok 2“ koju mu je još 2013. godine dala Vlada RS, kao i one za izgradnju i korišćenje TE „Ugljevik 3“.

Iako mu je Vlada u više navrata izlazila u susret i produžavala rokove izgradnje, Serdarov ni do danas nije izgradio termoelektranu “Ugljevik 3”.

Bez obzira na to, ugovor sa „Comsarom“ nije raskinut. Naprotiv. Srpska je 2022. od njega otkupila koncesiju za HE “Mrsovo” na rijeci Lim  koju mu je takođe dala 2013. te propali hotel u Rudom, a ona najznačajnija – koncesija za eksploataciju uglja, ostala je u vlasništvu ruskog investitora.

Bez arbitraže nema povratka

Radnici TE „Ugljevik“ zabrinuti su za opstanak termoelektrane i svjesni da uglja nema dovoljno. Traže da se koncesija od Sredarova vrati RiTE „Ugljevik“, ali to će prema saznanjima biti veoma teško.

Izvor kaže da je bivši ministar energetike Željko Kovačević našoj termeoelektrani „ispred nosa“ uzeo najbolji dio ležišta uglja i dodijelio ga „Comsaru“, dok je sadašnji ministar Petar Đokić potpisao anekse ugovora kojim se RS odrekla prava da raskine ugovor bez arbitraže.

„Ako „Comsar“ ne ispunjava uslove mi ne možemo raskinuti ugovor bez arbitraže. To znači da bukvalno izuzimamo jednu firmu iz pravnog sistema Republike Srpske. Oni sada tamo mogu da rade šta hoće, mi ne možemo rakinuti ugovor bez arbitraže u Londonu“, kazao je on.

Odšteta za „Viaduct“  porasla na 107 miliona KM

Dok RiTE „Ugljevik“ ostaje bez uglja, Srpska će ostati bez više od 107 miliona KM.

Upravo toliko trenutno iznosi dug po arbitražnoj odluci kojom je Srpska obavezana da slovenačkom „Viaductu“ plati odštetu zbog jednostrano raskinutog koncesionog ugovora.

Iako je arbitražna odluka, teška 90 miliona KM, donesena u maju 2024. godine, RS još nije izmirila svoju obavezu, a dug je, po osnovu kamata, u međuvremenu narastao na 107 miliona KM.

Pravni zastupnik „Viaducta“ Predrag Baroš kaže za da je i dalje na snazi potpuno ignorisanje presude arbitražnog suda, uprkos činjenici da se radi o međunarodnoj obavezi BiH (dug je preuzela RS).

„Nadležni organi BiH ne ignorišu samo podneske tužioca, već i Međunarodni sud za rješavanje investicionih sporova – ICSID koji je dva puta slao dopise na adresu ministra finansija i trezora Srđana Amidžića, sa zahtjevom za dostavu informacija o planu i koracima u cilju izvršenja obaveze, ali koliko nam je poznato bilo kakva reakcija je u potpunosti izostala“, rekao je Baroš.

Takođe, i Pravobranilaštvo BiH je ukazalo da ova presuda predstavlja međunarodnu obavezu BiH i da može proizvesti štetne posljedice u slučaju nepostupanja po njoj, ali ni tada nije bilo pomaka.

Loša praksa nastavljena sa „Dubovikom“

Bez obzira na gubitak preko stotinu miliona KM Vlada RS nastavlja sa netransparentnom dodjelom koncesija, pa je tako prošle godine dva puta istoj firmi dodijelila koncesiju za solarnu elektranu „Dubovik“.

Nakon što je Okružni sud u Banjaluci 30. oktobra 2024. poništio rješenje Vlade RS o dodjeli ove koncesije konzorcijumu „SunnyFox“ iz Novog Grada i GTI iz Sarajeva i naložio donošenje novog upravnog akta u roku od 30 dana, Vlada RS je vrlo brzo donijela novo rješenje kojim je koncesija ponovo dodijeljena istom konzorcijumu „SunnyFox-GTI“.

Vlada RS je 18. januara 2024. godine koncesiju za izgradnju solarne elektrane „Dubovik“ u Krupi na Uni vrijednu 158 miliona maraka dodijelila konzorcijumu firmi „SunnyFox“ iz Novog Grada i „GTI“ iz Sarajeva, iako je u tom trenutku trajao upravni spor koji je pokrenula firma „Solar energetik“ iz Krupe na Uni.

Ova firma je eliminisana iz trke za dobijanje koncesije zato što joj nisu dodijeljeni zakonski bodovi kao podnosiocu inicijative, nakon što se na javnom pozivu pojavila kao član konzorcijuma skupa sa kompanijama „Tempo kompani“ iz Beograda, „Interpromet“ iz Novog Grada i „Siming trade“ iz Foče.

Kako saznajemo, oni tvrde da su oštećeni u postupku dodjele ove koncesije, te pripremaju žalbu i na novo rješenje Vlade RS.

Novi način rada: Peglanje papira

U posljednje vrijeme Vlada Srpske koncesije dodjeljuje mjesecima nakon početka iskopavanja. U to smo se uvjerili 2024. godine na lokalitetima Bistrica i Bukova Kosa kod Prijedora. Kompanija “Drvo-export” iz Teslića iza koje stoji odbornik SNSD-a Srđan Klječanin Rufi, iskopavala je ugalj na ovim lokalitetima i izvozila ga u Srbiju mjesecima prije dobijanja koncesionog ugovora. Iskopavanje je počelo i prije izdavanja ekološke dozvole i utvrđivanja “nultog stanja”, odnosno početnog stanja lokacije prije početka iskopavanja, što je u trenutku izdavanja dozvole bilo nemoguće.

Aktivista Miroslav Stakić iz sela Veliko Palančište, lokaliteta rudnika Bukova kosa priča da je u njihovom slučaju propušteno mnogo procedura, da nije bilo javne rasprave o otvaranju rudnika, niti su bili obaviješteni o početku eksploatacije.

“U Srpskoj je lakše otvoriti rudnik nego trafiku. Apsurdno je da na privatnoj parceli možete da radite doslovno šta god hoćete pa i rudnik ili nuklearni reaktor, sve bez dozvole. Vidjeli smo to mnogo puta, da se naknadno “peglaju papiri”. Kod nas je koncesija dodijeljena na 9,15 hektara kako bi se izbjegla ekološka dozvola, a onda je devastirno skoro 20 hektara. Očigledno je da ovdje caruje korupcija. Vidjeli smo to i kada smo zvali rudarskog inspektora koji je gledao u 150.000 tona jalovine i konstatovao da iskopavanja nema“, kaže Stakić.

Neophodna veća odgovornost svih u postupku dodjele koncesija

Pomoćnik ministra energetike i rudarstva RS Milan Baštinac kaže da je neophodna što hitnija promjena Zakona o koncesijama RS koja će striktnije regulisati ulazak firmi u koncesione odnose sa Vladom RS.

„Neophodno je propisati striktne uslove, pogotovo finansijske dokaze, odnosno bankarske garancije da je ta firma sposobna da izvede projekat za koji je aplicirala za koncesiju, a ne da nam se dešava da firme koje nemaju finansijsku mogućnost dobijaju koncesije pa da onda na osnovu dobijenih koncesionih ugovora traže partnere za realizaciju projekta i onda samim tim uvlače u problem i Vladu RS“, kaže Baštinac i dodaje da treba da bude veća odgovornost svih u postupku dodjele koncesija.

Predsjednik Udruženja “Green team” Novi Grad Mario Crnković kaže da je dodjela koncesija najčešće u formi ispunjavanja zakonskog minimuma, ali postoje brojni primjeri gdje nestransparentnost postupaka otvara prostor za sumnje.

“Javni interes mora biti prioritet, a privatnim interesima u okviru koncesija treba ostaviti prostor koji ostane nakon zadovoljenja javnog“, kaže Crnković i dodaje i da građani nisu dovoljno zainteresovani kako za procese koje prate dodjele koncesija, tako i za monitoring šta se to dešava kada se koncesija dodjeli.

Advokat Predrag Baroš kaže da su od velikog broja dodjeljenih koncesija, gotovo sve iz nekog razloga propale, što potvrđuje da adekvatna politika dodjele koncesija u suštini i ne postoji.

„Ne postoji niti jedan parametar koji ukazuje da će se oblast dodjele koncesija unaprijediti u narednom periodu, u smislu bolje transparentnosti prilikom izbora koncesionara, jasnog pravnog okvira za ugovorne strane, adekvatnog nadzora nad realizacijom ugovora, što bi doprinjelo efikasnijoj realizaciji dodjeljenih koncesija“, naglasio je Baroš.

Tu možda i leži naš najveći problem – u konfuznom i raštrkanom zakonodavstvu o koncesijama u BiH.

U BIH je na snazi čak 14 neusklađenih zakona o koncesijama kojim se ne reguliše čak ni ista materija. U Federaciji BiH su brojna ovlašćenja prenesena na kantone, u RS koncesije bi se trebale dodjeljivati u skladu sa dokumentom o politici dodjele koncesija, ali koji se godinama ne ažurira.

Važno je napomenuti da u BiH ne postoji jedinstveni državni registar koncesija na nivou institucija, uprkos tome što postoji obaveza njegovog uspostavljanja. Registar nema ni FBiH. Ranije je Fondacija ACT (Atelje za društvene promjene) podnosila inicijativu prema nadležnom federalnom ministarstvu upravo po ovom pitanju, ali je tada odgovoreno da će biti uspostavljen prilikom izrade novog zakonskog rješenja.

Nijedan od 14 zakona u BiH ne prepoznaje pravo građanina da kao zainteresovana strana “napada” ovakav ugovor, a kod odlučivanja o dodjelama koncesija, javnost i lokalno stanovništvo se gotovo ništa ne pitaju.

Potrebna je korjenita promjena zakona

Aktivistkinja iz Fondacije ACT Sunčica Kovačević objašnjava da se  nosioci vlasti i institucije prema prirodnim dobrima često ponašaju kao da je to njihova privatna svojina, te da krše zakone bez ikakve odgovornosti. Osim toga, rijetko se koristi pravo javnosti da učestvuje i odlučuje u tom procesu.

“Javnost je potrebno uključiti u najranijoj fazi odlučivanja što propisuje Aarhuška konvencija koju smo mi preuzeli u svoje zakonodavstvo. Nažalost, ovo se kod nas ne primjenjuje. Iako naši zakoni o koncesijama govore da Komisija za koncesije može da održi javnu raspravu o bilo kojem pitanju iz svoje nadležnosti, uključi zainteresovanu javnost, građane, lokalne zajednice, koji bi rekli kako potencijalni projekti mogu da utiču i da li ih ugrožavaju, to se skoro nikad ne primjenjuje, samo pod velikim pritiskom građana i aktivista“, objašnjava Kovačević.

U slučaju iskopavanja uglja u Bistrici, kaže Kovačević, problem je prepoznat veoma kasno. Smatra da je javnost o projektu morala biti mnogo ranije obaviještena i ističe da to što je neko dobio koncesiju, ne znači i apsolutno pravo da radi šta god hoće.

“Tu je primarno zakazalo tužilaštvo koje mora da reaguje u ovakvim slučajevima grubog kršenja zakona. Građani moraju biti uporni i izgurati. Treba vršiti i pritisak na komisije za koncesije. Kada se za svaki postupak traži javna rasprava, to će vremenom postati standard, a ne izuzetak“, kaže Kovačević.

Viši istraživač za pravne poslove u Transparency International BiH Damjan Ožegović kaže da se zbog neažurnosti dokumenta o politici dodjele koncesija u Srpskoj ne zna čime raspolažemo, a ne postoji ni plan raspodjele dobara pod koncesijama.

“Nažalost, većina koncesija se dodjeljuje samoinicijativnim ponudama, a ne javnim pozivima. Da država raspisuje javne pozive, ona bi vodila glavnu riječ i tražila koncesionare kako joj odgovara. Trenutno pravna lica znaju bolje stanje na terenu i sami traže od RS da im se nešto dodijeli pod koncesiju. Onaj ko ima saznanja o rudnom, vodenom ili drugom bogatstvu, korak je ispred institucija jer je u startu imao bolje informacije“, objašnjava Ožegović.

Govori da je institucijama veoma teško da kontrolišu koncesionare zato što nakon potpisivanja ugovora nemaju mehanizme za nadzor i kontrolu koji bi mogli efikasno pratiti rad i zakonitost postupanja.

“Koncesione naknade se ne uplaćuju redovno, a ne postoje adekvatni inspekcijski mehanizmi za kontrolu. Nešto je na loklanom, nešto na republičkom nivoima, nadležnosti se često prepliću i nisu efikasne. Čak su i zaprijećene kazne preniske u odnosu na korist koju koncesinar ostvaruje kršenjem zakona“, objašnjava Ožegović.

Kaže da institucije i vlast nisu sposobni da rukovode koncesijama, da drže pod kontrolom resurse i da ih raspoređuju po konkurentskim osnovama. Drugi problem je taj što se pogoduje određenim koncesionarima, što se vidi u posljednje vrijeme kada su u pitanju atraktivne rude, posebno ugalj, kao i jadarit zbog čega je mijenjan i Zakon o geološkim istraživanjima RS koji dopušta da se veća količina rude i to do 10.000 kubika uzme u svrhu istraživanja i to bez koncesije.

Složenost, fragmentisanost, glomaznost i neefikasnost, odsustvo transparentnosti i zaštite javnog interesa, kao i brojne posljedične afere vezane za kriminal i korupciju, osnovne su odlike sistema dodjele koncesija u BiH, zaključeno je polovinom juna prošle godine na stručnoj diskusiji “Koncesioni ugovori u BiH – problemi i mogućnosti zakonskog unapređenja” koju su organizovali TI BiH i ACT u Sarajevu.

“Reforma sistema koncesija trebala bi da obuhvati usklađivanje zakonodavnog okvira na svim nivoima u BiH sa Direktivom o koncesijama i drugim značajnim segmentima EU Acquisa (Aarhuška konvencija), kao i međusobno. Potrebno je promijeniti definiciju koncesije i primijeniti principe jednakog postupanja, nediskriminacije i transparentnosti u svim fazama, uvesti elektronski registar ugovora, riješiti imovinsko pravne odnose i dozvole prije potpisivanja ugovora i ustanoviti odredbe o borbi protiv korupcije i sukoba interesa, te uvesti odredbe poštovanja javnog interesa“, zaključeno je tada.

Pored toga, potrebno je osiguranje efikasnijeg institucionalnog sistema sa daleko većim nivoom koordinacije, kao i podizanje nivoa znanja, svijesti i društvene odgovornosti svih aktera i zainteresovanih strana, od neposrednih učesnika u sistemu, do opšte javnosti. CAPITAL