Godinu dana nakon razornih poplava u Donjoj Jablanici
Godinu dana nakon razornih poplava koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, a posebno Donju Jablanicu, odnijele ljudske živote i uništile domove, vrijeme kao da je stalo.
Tragovi katastrofe gotovo su isti kao onog dana kada se voda povukla. Priroda se povremeno oglašava, ali sve drugo je nijemo.
Godišnjica tragedije u Donjoj Jablanici dočekana je bez optuženih. Na mjestu stradanja Jablaničana, danas su se okupile njihove porodice, želeći odati počast svojim najmilijim, ali i ukazati na institucionalnu šutnju i izostanak adekvatnog odgovora nadležnih organa.
Prošlo je godinu dana
Prirodna sila u nekoliko sati promijenila je živote mnogih. Donja Jablanica i Buturović Polje danas izgledaju gotovo jednako kao i odmah nakon povlačenja vode. Uprkos značaju obilježavanja godišnjice, događaj je protekao bez prisustva političkih aktera. Članovi Predsjedništva poslali su samo svoje savjetnike, dok iz Vlade Federacije BiH nije došao niko. Prazne stolice postale su simbol sistemske indiferentnosti prema ljudskoj patnji.
U emotivnim obraćanjima, okupljeni su podsjetili javnost da iza brojki stradalih stoje ljudi: očevi, majke, djeca, sestre, prijatelji. Životne uloge koje su naglo prekinute, planovi koji nikada neće biti ostvareni.
Potresno svjedočanstvo
“Mojoj djevojčici. Znate kako kažu, u životu se sve dešava s razlogom, tako je i ona imala razlog, da spasi svojoj mami život. Oni su Allahovom voljom preselili, a mi smo ostali živi samo Njegovim činom…
Mojoj Asji, mojoj dženetskoj ptici, Gospodar je sigurno pripremio lijepo mjesto. Moja heroina je u stomaku prošla golgotu, spasivši mene ona se vratila svome Gospodaru…
Ne mogu pričati o njoj, jer je nisam vidjela, nisam je rodila, poznavala sam je samo u svojoj utrobi. Asja, vole te mama i babo.”
Poziv na pravdu
Njene riječi ostavile su dubok trag na sve prisutne: gledati smrti u oči, ne dočekati da vidiš svoje dijete, nositi traumu… ali ipak imati snage govoriti i pozivati na pravdu.
Hanadi, kao i drugi članovi porodica stradalih, uputili su jasne poruke: zahvalili su na dosadašnjoj podršci, pozvali sve koji ih nisu zaboravili da ostanu uz njih, ali su zatražili i konkretne odgovore:
Ko je zakazao?
Ko će odgovarati?
Kada će se sistem konačno probudi?
Nepojavljivanje predstavnika vlasti i izostanak konkretnih pomaka ukazuje na duboku krizu. Kada institucije ne odgovaraju na patnju građana, one gube svoju svrhu.
Porodice stradalih i mještani Jablanice ulaze u drugu godinu nakon tragedije s gotovo nepromijenjenim okolnostima: obnova je spora, psihološka pomoć skoro da i ne postoji, a komunikacija s vlastima ostaje formalna i udaljena. Jesen donosi strah od novih padavina i mogućih katastrofa.
Ogledalo društva
Jablanica, godinu dana kasnije, postala je ogledalo društva u kojem živimo — ogledalo koje pokazuje ne samo ono što je bilo, već i ono što danas (ne)činimo. Najvažnije pitanje ostaje bez odgovora: Kada će pravda biti zadovoljena?
