OD MEDITERANA DO AFRIČKOG ROGA FORMIRA SE NOVA LINIJA FRONTA
Rivalstvo između Ankare i Tel Aviva crta novu mapu napetosti koja se proteže od Mediterana do Afričkog roga. Ovaj scenario suprotstavlja dvije moćne vojske jednu drugoj, prebacujući sukob iz taktičkih bitaka u strateški sukob. Mogućnost frontalnog rata između njih sada se analizira kao stvarni rizik za stabilnost globalne sigurnosti…
Jesu li Izrael i Turska osuđeni na rat? Hoće li Bliski istok u narednim godinama biti poprište manje “Tukididove zamke” između Tel Aviva i Ankare, koncepta koji se često navodi kao historijska pozadina za neizbježan sukob između Kine i Sjedinjenih Država?
Trenutno, sukob između njih u regiji je širokih razmjera. U Siriji, gdje Turska ima svoje strateške interese i boji se izraelske asertivnosti na jugu; na Kipru, gdje Ankara kontrolira sjeverni dio preko međunarodno nepriznate države, dok Nikozija vidi Tel Aviv kao garanta sigurnosti; i na Rogu Afrike, gdje se izraelska podrška secesiji Somalilanda sukobljava s turskom podrškom Somaliji.
Recep Tayyip Erdogan jača veze sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, pokušavajući spriječiti sukob između Sjedinjenih Država i Irana, što bi Tel Avivu dalo veći utjecaj.
S druge strane, ova potonja vidi Ujedinjene Arapske Emirate i Indiju kao garante svojih strateških saveza. „Šahovske figure“ se pozicioniraju kako bi se stvorilo idealno bojno polje između Turaka i Izraelaca.
To je sistem regionalnih rivalstava između sila sa strateškom projekcijom, duboko suprotstavljenim interesima i snažnim, dobro definiranim strukturama. Međutim, postoje ograničavajuće sile, poput zajedničkog saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama i obostranog straha od međunarodnih institucija.
Ali stvarnost je jasna: čini se da je tok sukoba za naredne godine određen, a na vladama Recepa Tayyipa Erdogana i Benjamina Netanyahua ostaje da ga preusmjere ili ne. U Izraelu su neke stručne grupe počele dovoditi u pitanje mogućnost rata s Turskom.
Scenarij je kritičan. Ankara se razlikuje od bilo kojeg protivnika s kojim se Izrael suočio posljednjih godina. Hamas, Hezbollah, Huti, pa čak i sam Iran, objektivno imaju jasne vojne nedostatke u poređenju s Tel Avivom. Problem Izraela s ovim protivnicima nije bio postizanje taktičkih rezultata, već postizanje strateških uspjeha. Osim toga, u svim ovim sukobima od 7. oktobra 2023. godine, Izraelu je zagarantovan veliki priliv američkog oružja. U sukobu s Turskom to ne bi bilo sigurno.
Borbeni avion tirska izrael
Prvo, zato što su turske oružane snage mnogo strukturiranije i navikle na NATO standarde. Drugo, zato što bi bojno polje bilo višedimenzionalno. Treće, značajan taktički paritet (korištenje aviona F-16 s obje strane) ili potencijalni paritet (Ankarina namjera za avione F-35) stvorio bi kontekst u kojem bi se Izrael suočio s novošću protivnika jednake veličine.
Neki stručnjaci već prave proračune. Tako je portal Israel Radar objavio detaljnu analizu razvoja mogućeg sukoba, pretpostavljajući pomorsku konfrontaciju u istočnom Mediteranu i sukob dugog dometa između turske flote i izraelskog ratnog vazduhoplovstva.
Ovo ističe dva faktora: s jedne strane, nesumnjivu pomorsku nadmoć Turske u pogledu flote; s druge strane, svijest da je zračna prednost Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) najveće sredstvo odvraćanja na koje se Izrael trenutno može osloniti.
Ali pitanje je: koliko dugo ovo može trajati? Prema ovom portalu, „Izrael i njegovi saveznici žele poboljšati svoju operativnu spremnost i poslati snažnu poruku odvraćanja.“ Israel Radar također napominje da Tel Aviv želi izgraditi regionalni sigurnosni pojas.
Vojni analitičar Ron Ben-Yishai ističe da su turske zračne snage relativno slabije od izraelskih, a kombinacija vojne moći Grčke i Kipra sa zračnim snagama i obavještajnim sposobnostima Izraela mogla bi promijeniti regionalnu ravnotežu.
Izrael također pažljivo analizira prisustvo turskih radara na aerodromu u Damasku. Sistemi HTRS-1000 bi potencijalno mogli biti prenamijenjeni za dvostruku upotrebu: za rano upozoravanje na izraelske upade ili za identifikaciju ciljeva duboko iza neprijateljskih linija.
U međuvremenu, Izrael pati od nedostatka dovoljnih kapaciteta u oblasti dronova, gdje je Turska prepoznata kao velika sila. U slučaju oružanog sukoba, dinamika na terenu bi se razlikovala ovisno o tome da li sukob uključuje posredničke ratove uz vanjsku podršku ili direktne intervencije, koje bi uglavnom uključivale Siriju i okolne regije.
Kako se politički odnosi između dvije zemlje pogoršavaju, ovaj scenario se počinje analizirati kao potencijalno veliki izazov globalnom miru u narednim godinama. Glavna vijest je da Tel Aviv ne uživa jasnu taktičku prednost.
Ovo bi moglo značajno uticati na regionalnu sigurnosnu agendu i srednjoročne izglede Izraela.
Odlučnost Turske da posreduje sa pozicije snage u odnosima SAD-a i Irana, scenarij kojem se Tel Aviv dugoročno protivi, jasan je primjer ovog izazova.
