U zemlji u kojoj se funkcije dobijaju prije odgovornosti, a titule prije provjera, pitanje diploma više nije pravno pitanje – ono je moralno, društveno i političko pitanje.
Slučajevi javnih funkcionera sa spornim diplomama, poput Osmana Mehmedagića i Irfana Čengića, nisu incidenti sistema. Oni su njegov proizvod.
Dok institucije raspravljaju o formalnostima, a politika štiti „svoje“, suštinsko pitanje ostaje gurnuto pod tepih: Da li u ovoj državi znanje uopće ima vrijednost ako nije politički korisno?
Jer paralelno s političkim biografijama građenim na sumnjivim osnovama, postoji druga, tiha, nevidljiva BiH – BiH mladih ljudi koji studiraju, koji imaju prosjek 10.0, koji završavaju fakultete u roku, koji osvajaju nagrade, pišu radove, objavljuju istraživanja… i sjede kod kuće.
Sjedi generacija znanja.
Sjedi generacija potencijala.
Sjedi generacija koja je uradila sve „kako treba“.
Njihove diplome su stvarne. Njihovi ispiti su stvarni. Njihov trud je stvaran.
Ali njihova šansa – nije.
U istom sistemu u kojem se diplome provjeravaju tek kada izbije afera, u kojem se odgovornost traži tek kada pritisak javnosti postane prevelik, mladi ljudi sa stvarnim znanjem postaju kolateralna šteta političke neodgovornosti.
To je društveni paradoks Bosne i Hercegovine:
imamo inflaciju titula i deficit znanja, ali višak znanja bez ikakve vrijednosti.
Jedni dobijaju pozicije bez provjera.
Drugi prolaze provjere cijeli život – i ne dobiju ništa.
Sistem je tako dizajniran da ne nagrađuje sposobnost, već podobnost. Ne znanje, već pripadnost. Ne rad, već vezu. I zato diplome više nisu simbol znanja – one su politički rekvizit. Administrativni dokument. Ulaznica u sistem moći.
A mladi sa visokim prosjekom…
Oni nisu problem sistema.
Oni su njegov poraz!
Jer nijedna država ne propada kada nema resurse. Propada kada ima pametne, obrazovane, sposobne ljude – i ne zna šta će s njima.
Dok se javnost zabavlja imenima, aferama i stranačkim obračunima, prava drama se dešava u tišini stanova u kojima sjede mladi ljudi sa diplomama, bez posla, bez šanse, bez sistema koji ih vidi.
To nije samo nepravda.
To je politička odgovornost.
To je institucionalni neuspjeh.
To je moralni slom sistema.
Jer država koja ne zna razlikovati stvarno znanje od lažne diplome, neće znati razlikovati ni javni interes od privatnog, ni instituciju od stranke, ni odgovornost od funkcije.
I zato pitanje više nije:
„Imaju li oni uopće diplome?“
Pravo pitanje je:
Ima li ova država sistem koji zna prepoznati, zaštititi i nagraditi znanje – ili samo političku pripadnost?
