Na području FBiH postoji preko 30 škola koje su podijeljene po etničkom principu, i funkcionišu kao “dvije škole pod jednim krovom”. Taj sistem je uveden neposredno poslije rata kao rješenje koje je trebalo zbližiti učenike.
U Bosni i Hercegovini segregacija djece u obrazovnom sistemu više ne izaziva sablazan. Naprotiv, postala je administrativna činjenica, pedagoški „aranžman“ i politički kompromis. Model poznat kao dvije škole pod jednim krovom već godinama funkcioniše bez ozbiljnog društvenog otpora, kao da se radi o tehničkom rješenju, a ne o sistemskom kršenju osnovnih pedagoških i ljudskih principa.
U istoj zgradi, pod istim krovom, djeca različitih nacija još uvijek u školu ulaze u različito vrijeme, na različita vrata – da se ne bi sreli. Uče po različitim nastavnim planovima i programima kojima se daju nacionalni prefiksi, koriste različite udžbenike i usvajaju različite narative o društvu u kojem žive. Time se obrazovanje svodi na mehanizam rane političke socijalizacije. Tako dijete ne uči prvenstveno kako kritički misliti, kako steći neku vještinu, kako se poistovjetiti sa drugima, nego kome pripada i od koga treba biti odvojeno. Škola postaje prvi ozbiljan kontakt s logikom „mi“ i „oni“. A ono što je nekada predstavljano kao privremeno rješenje u postratnom periodu, danas je stabilizovan i normalizovan oblik institucionalne podjele.
Institucije vlasti, posebno obrazovne administracije, u ovom „fenomenu“ ne igraju nikako pasivnu ulogu. Naprotiv, one aktivno učestvuju u održavanju podijela. Svjesni da struka i nauka, ali i ljudski razum ovaj problem gledaju itekako kritički, kroz donošenje pravila, programa, saglasnosti, budžeta i kadrovskih rješenja, svakodnevno administriraju i učvršćuju segregaciju.
Kantonalna ministarstva obrazovanja, čija je isključiva nadležnost nad ovim problemom, tako nisu neutralni posmatrači događaja koji se, eto slučajno, dešava na njihovom području djelovanja, već ključni akteri koji godinama izbjegavaju političku odgovornost, skrivajući se iza fraza o „osjetljivim kontekstima“, „nedostatku poliotičkog konsenzusa“, “zaštiti nacionalnih interesa” i “nemanja nadležnosti” zaboravljajući svjesno da su upravo oni tvorci tih škola, da ih upravo oni finansiraju te da upravo oni imenuju njihovo rukovostvo i uprave. Tako da akteri ove drame imaju ime i prezime, a to su ministri u kantonima u kojima se škole nalaze i njihovi pomoćnici koji bezpogovorno servisiraju politike i sporne škole.
Posebno problematična je činjenica da se ljudskim pravima, pravima djece i sudskim presudama koje jasno nalažu ukidanje ovakve vrste segregacije protive oni koji bi ih trebali provoditi. One se tretiraju kao preporuke ili nešto protiv čega se treba boriti, ali ne i kao obaveza koju treba sprovoditi. Time se šalje poruka da je vladavina prava selektivna i podređena uskonacionalnim interesima, a da su prava djece podložna političkom i nacionalnom dogovoru. U takvom sistemu, dijete prestaje biti subjekt prava, a postaje sredstvo za nacionalnu stabilnost.
Iz perspektive nastavne i predagoške prakse, posljedice su opasne, duboke i dugoročne. Nastavnici rade u ambijentu u kojem se profesionalnost sudara s politički nametnutim okvirima. Pa iako im svaka pora struke kaže da je segregacija nedopustiva, egzistencijalni strahovi, nacionalni i politički pritisak ih tjera da vjeruju i rade suprotno.
Oni koji se pak odvaže i pokušaju graditi mostove između ljudi i nacija, nailaze na administrativne prepreke, usmene zabrane, otvorene ili prešutne sankcije. Škola se tako više ne podstiče da bude prostor susreta, nego prostor kontrole. Za ovakvo stanje u obrazovanju isključivo su krive administracije u kantonalnim ministarstvima obrazovanja jer su upravo oni stručni organi i kao takvi trebaju da se usprotive suludim i protuzakonitim naredbama politika, a ne da ih potpiruju i bezuslovno provode.
No administracija javno opravdava politiku a od politike uvijek nanovo čujemo argument da se ovim modelom „štite identiteti“. Međutim, taj argument je potpuno neodrživ. Identitet koji se može sačuvati samo izolacijom djece nije nacionalna vrijednost, nego politički konstrukt zasnovan na strahu. Obrazovanje koje djecu uči da je sličnost prijetnja proizvodi društvo nesposobno za dijalog, kompromis i demokratsko djelovanje. Stoga je najopasnija posljedica dvije škole pod jednim krovom njihova normalizacija. Kada segregacija postane administrativna rutina, ona prestaje biti tema javne rasprave. Što i jeste trenutna situacija.
Time se politička odgovornost razvodnjava, a nepravda postaje nevidljiva. Sistem sada više ne mora braniti segregaciju – on je jednostavno provodi. A ključni akteri, koji barem donekle razmišljaju racionalno, povlače se vođeni logikom da se „ne isplati boriti s vjetrenjačama.” Ako obrazovanje treba pripremati djecu za život u društvu, onda se moramo zapitati kakvo društvo gradimo ovakvim školama. Društvo trajnih podjela, niskog povjerenja i stalne političke mobilizacije straha. U tom smislu, dvije škole pod jednim krovom nisu obrazovni problem, one su ogledalo političke stvarnosti Bosne i Hercegovine.
Ukidanje segregacije u školama tako ne treba da bude samo pitanje medija, hrabrosti društva, roditelja i djece, niti stručnosti pedagoških radnika. Teško je stvarno zamisliti da bi neko od roditelja branio da mu dijete sjedi pored djeteta druge nacije, ili da nastavnik odbije predavati djeci koja nisu iste nacije kao on ili ne govore istim službenim jezikom. To je pitanje političke volje nacionalnih stranaka koje, iako su prvenstveno dužne štititi javni interes, u prvi plan stavljaju nacionalni.
Administracija u ministarstvima, čija je uloga da koriguje i ne provodi sulude, nezakonite i nehumane odluke nakaradnih politika, podliježe, zbog ličnih interesa, tim istim politikama i svojim radom im daju legitimitet. Sve dok se radnici u obrazovnim institucijama vode logikom politike i tako nauku i struku izbjegavaju, a političku logiku o nadmoći nacije prioriziraju, obrazovni sistem će nastaviti da proizvodi upravo ono što politika od njega očekuje: poslušne, razdvojene, zavađene i politički dobro upotrebljive generacije.
A to nije obrazovanje. To je indoktrinacija.
