Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić jučer je potvrdio da je Srbija od Kine kupila supersonične balističke rakete CM-400. Kazao je da te rakete mogu gađati ciljeve na udaljenosti i do 200 i 400 kilometara, što npr. odgovara vazdušnoj udaljenosti Beograda i Sarajeva, odnosno Zagreba.
Dodao je da Vojska Srbije ovih raketa već ima u značajnom broju, te da će ih nastavljati gomilati.
Odgovarajući na pitanje medija o ovome, premijer Hrvatske Andrej Plenković je kazao da se radi o „vrlo ozbiljnom oružju“, te da je to „jedna novost u arsenalu Srbije“. (Stručnjaci kažu da nijedna evropska država, osim Rusije, nema u svom arsenalu nešto slično.)
U nastojanju da ostavi dojam hladnokrvnosti, Plenković je – kako se može vidjeti na snimku – malko prevazišao mjeru, čime je odao da je zabrinut ovim razvojem situacije.
Dodatni razlog zbog kojeg Plenkovićeva reakcija nije učinila posve hladnokrvnom jeste njegova rečenica da ne očekuje da će ovo oružje biti upotrebljeno u susjedstvu.
„Ne očekujemo“, kazao je hrvatski premijer, „da bi posjedovanje takvog oružja moglo u bilo kojoj varijanti doći u poziciju da se koristi prema susjednim zemljama, Hrvatskoj ili nekoj drugoj (npr. BiH, op. H. I.).“
Ovo optimistično očekivanje posve je suvišno. Moglo bi se reći da dodatno odaje zabrinutost čelnika hrvatske vlade. Zašto će Plenković obavijestiti NATO o novom srbijanskom oružju, ako ne očekuje da bi ono moglo biti upotrebljeno „u bilo kojoj varijanti“ prema susjednim zemljama?
Očekivati da neka država neće iskoristiti svoje (ofanzivno) naoružanje protiv susjeda jeste plemenito, ali je i neozbiljno. Naime, postavlja se pitanje zašto ga je nabavljala, ako ne postoji mogućnost da će ga iskoristiti upravo protiv susjeda.
—
Napadački realizam
Po teoriji napadačkog realizma, koja je najuvjerljivija teorija međunarodnih odnosa, u anarhičnom međunarodnom sistemu, gdje ne postoji viši autoritet i gdje nikad ne možemo biti sigurni u pogledu tuđih namjera, države nastoje maksimizirati svoju relativnu napadačku moć, svoj ofanzivni vojni arsenal, kako bi povećale stepen svoje sigurnosti.
Kako dalje kaže ofanzivni realizam, države neprestano teže regionalnoj hegemoniji, koja je optimalno stanje u pogledu njihove sigurnosti. Kada su države u svojoj regiji hegemon, kao što su npr. Sjedinjene Države hegemon u zapadnoj hemisferi, onda ne samo da se ne plaše nikog od obližnjih država, već su čak u stanju da projektuju svoju vojnu moć u druge regije.
Nakon što država ostvari hegemoniju u svojoj regiji, njen naredni cilj je spriječiti da se u drugim regijama svijeta pojave regionalni hegemoni. Tako je strateški cilj Sjedinjenih Država spriječiti pojavu novih regionalnih hegemona: Rusije u Evropi, Kine u Istočnoj Aziji i Irana na Bliskom istoku.
Najdjelotvornije sredstvo jeste okupljanje manjih država u vojnu alijansu protiv potencijalnog regionalnog hegemona, a pod američkom koordinacijom: dakle NATO, protukineska koalicija u Istočnoj Aziji itd.
Strah Washingtona je da bi sile poput Kine, Rusije i Irana, kada bi postale regionalni hegemoni i imali „mir kod kuće“, mogle projektovati svoju vojnu moć u zapadnu hemisferu, čak u neposredno susjedstvo SAD-a, što se posljednji put desilo tokom Kubanske krize 1962.
Ista dinamika određuje odnose na mikronivou. Vođena logikom napadačkog realizma, Srbija već odavno nastoji maksimizirati svoju sigurnost, tako što će povećati svoj vojni arsenal i ostvariti regionalnu hegemoniju.
Interes viših sila i manjih sila koje su u susjedstvu Srbije jeste spriječiti taj scenarij. Manje sile se protive tome nastojeći očuvati svoj suverenitet, koji se mjeri upravo stepenom nezavisnosti u odnosu na potencijalnog hegemona u vlastitoj regiji.
Više sile se boje da bi Srbija, kada bi bila hegemon na Zapadnom Balkanu, projektovala svoju vojnu moć izvan regije, čime bi ugrozila njihove sigurnosne interese.
Klasičan primjer takvog djelovanja sila koje su veće i manje od potencijalnog regionalnog hegemona jeste udruživanje Hrvatske vojske i Armije RBiH ujesen 1995, uz američku i nešto manje njemačku koordinaciju, čime je slomljen projekt srpske hegemonije u našoj regiji (tzv. Velika Srbija).
—
Clark Miloševiću: Vi ste izgubili od Muslimana i Hrvata
Nekoliko dana nakon zaključivanja Dejtona, general Wesley Clark se sastao sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem, koji je s poštovanjem, ako ne i zadivljenošću, govorio o američkoj vojnoj tehnologiji protiv koje, kako je kazao, „Srbi nikad nisu imali šanse“.
Na to mu je Clark odvratio da je u krivu i pojasnio:
„Vi ste izgubili od Muslimana i Hrvata.“
Vodeći se logikom napadačkog realizma, Srbija je, uz ostalo, kupila supersonične rakete CM-400 i drugu kinesku opremu, nadajući se da se, zahvaljujući tome, nikada više neće naći u stanju velikog nacionalnog poniženja iz ljeta i jeseni 1995.
—
Balansirajuća koalicija
U novembru 2023. u jednoj televizijskoj emisiji u Crnoj Gori kazao sam da bi, nakon ruske agresije na Ukrajinu, države Zapadnog Balkana koje imaju slično iskustvo sa Srbijom trebale napraviti balansirajuću koaliciju, uz koordinaciju većih sila kojima ne odgovara da Srbija postane regionalni hegemon.
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je gostovala u istoj emisiji, kazala je tada da od toga nema ništa, te da se Hrvatska, kao članica Evropske unije i NATO saveza, neće pridruživati nikakvim koalicijama na Zapadnom Balkanu.
Šesnaest mjeseci kasnije, u martu 2025. godine, Hrvatska, Albanija i Kosovo su potpisali Deklaraciju o saradnji u sferi odbrane.
Zahvaljujući političkom utjecaju koji, posredstvom Republike Srpske, Beograd ima u Bosni i Hercegovini, te zahvaljujući prosrpskom kursu nove crnogorske vlasti, preostale dvije zemlje koje imaju sličan interes nisu se pridružile ovoj balansirajućoj koaliciji.
Iako nije članica navedene koalicije, Bosna i Hercegovina, tačnije probosanski politički faktor, ima snažan interes za potencijalno priključenje.
To nije moguće sve dok je Dejtonski sporazum na snazi, ali jeste u slučaju kolapsa Dejtonskog sporazuma, recimo usljed pokušaja secesije RS-a.
Ni tada to ne bi bilo lako, zbog bošnjačko-hrvatskih sporenja u BiH, kao što nije bilo lako ni od 1992. do 1995. Ali ne bi bilo nemoguće.
Govoreći o supersoničnim raketama, Vučić se nije slučajno osvrnuo na deklaraciju koju su potpisale Hrvatska, Albanija i Kosovo.
Kazao je da strahuje od ovog saveza, ustvrdivši da ove države „samo čekaju veći konflikt u svijetu da napadnu“.
„Pripremamo se“, kazao je, „za njihov napad, oni formiraju savez da nas napadnu. Oni čekaju trenutak koji će se desiti u budućnosti kada izbije veliki sukob Evrope i Rusije i na Bliskom Istoku.“
Predsjednik Srbije, međutim, odmah dodaje da građani mogu mirno spavati, jer „Srbija ima snage“ i susjedne države je neće ipak napasti, jer znaju, veli, „kakav bi odgovor uslijedio“.
U istom kontekstu treba čitati i Vučićevu poruku datu u Trebinju, prije nego što je otkriveno da je Srbija nabavila supersonične rakete:
„Oni u Federaciji žive u snovima, misle da su snažniji od Srbije. Ne znaju šta se dešavalo i razvijalo poslednjih godina.“
—
Naoružavanje Srbije i Čačka
Bilo bi lijepo da se Srbija ne osjeća ugroženo od svojih susjeda, i obratno, da se susjedi ne osjećaju ugroženo od Srbije. Ali to nije svijet u kojem živimo.
Teorija ofanzivnog realizma otkriva bazičnu istinu – da se svi osjećaju ugroženo. U takvoj situaciji sigurnosno natjecanje je neizbježno, ali isto tako ono ne vodi nužno u oružani sukob.
Štaviše, za mikroregiju poput naše, oružani sukob je malo vjerovatan sve dok je širi evropski i euroatlantski sistem, čiji smo dio, relativno stabilan.
Pokazao je to, uz ostalo, i proces američkih sankcija NIS-u s ciljem izbacivanja ruskog kapitala, gdje se vidjelo da je Srbija u ovisnosti spram NATO sistema kada je u pitanju opskrba gorivom (bez kojeg ne može voditi nikakav rat).
Ako globalni sistem i jeste anarhičan, kako kaže teorija napadačkog realizma, niži sistemi, odnosno dijelovi svijeta, poput Evrope, nisu anarhični sve dok postoji supersila poput SAD koja dominira nad njima.
Ali i Evropa može postati anarhična u slučaju da se SAD povuku i prestanu igrati ulogu velikog stabilizatora, koju imaju na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.
U tom slučaju našli bismo se u anarhičnoj situaciji poput one iz 1941. ili 1992, kada bi se pokazao značaj naoružanja poput supersoničnih raketa koje Srbija ima, a mi nemamo.
Usljed trenutnog ustavnog uređenja, Bosna i Hercegovina se ne može spremati za takvu mogućnost tako što će nabavljati oružje poput supersoničnih raketa.
Ali može i mora razvijati svoju namjensku industriju te povećati saradnju sa regionalnim i evropskim akterima koji imaju adekvatnu vojnu moć i koji su, usljed svojih sigurnosnih briga, zainteresirani za obuzdavanje težnje Beograda za regionalnom hegemonijom.
U protivnom, ako naša težnja za suverenitetom ne bude imala dovoljan vojni osnov i međunarodni oslonac, morat ćemo pristati na redukciju našeg suvereniteta, pa i teritorijalnog integriteta u korist Srbije.
