Osnovni problem je atrofija bošnjačke političke misli nakon završetka agresije koja je sve svoje samostalne kapacitete, ne samo one djelotvorne već čak i intelektualne, predala u strane ruke “naših zapadnih prijatelja” očekujući da se oni bave pojavama poput Dodika, kojeg su upravo ti “prijatelji” svojevremno dovele na vlast svojim tenkovima.
Štaviše sarajevski politički krugovi već decenijama odbijaju da povjeruju Dodikovim riječima i djelima, ma kakav secesionistički antidržavi potez povukao, ma koliko kršio Ustav, ma kako ih šovinistički vrijeđao, ma kako fašistički nastupao te mu stoga ne vjeruju ni danas kada poručuje da je velikosrpski projekat puzajuće secesije dobio novi zamah te ima otvorenu podršku ne samo Srbije ili Hrvatske već i Mađarske, Izraela, čitavog niza “tihih partnera” a potencijalno i Trumpove administracije.
No da li se moglo nešto drugačije i očekivati? Sarajevo, tačnije nametnuta Trojka, nije vjerovala Dodiku i njegovim trabantima iz NSRS ni kada su izveli otvoreni državni udar, prekršili Daytonski mirovni sporazum te doslovno zabranili državnim organima djelovanje na polovini Bosne i Hercegovine. Potpuno paralizirani budući da su unaprijed kapitulirali onoga trenutka kada su sa SNSD-om formirali vlast te velikosrpskoj politici predali u ruke sve državne mehanizme koje već nisu predali velikohrvatskoj , Trojaneri su jedino mogli molećlivo mjaukati pred zatvorenim vratima stranih ambasada koje su ih dovele na vlast, da učine nešto.
Rezultat je poznat – pojeo velikosrpski vuk trojkaškog magarca. Uz par kozmetičkih političkih sankcija, velikosrpska politika je uspješno legitimizirala svoj secesionistčki narativ i praksu te čini se dodatno etablirala Bosnu i Hercegovinu kao međunarodni konstrukt upitne održivosti, bez unutrašnjeg legitimiteta i kapaciteta da postoji sam za sebe. Stoga je danas, kada međunarodne adrese od kojih ovisi opstanak nametnute Trojkine vlasti sve više prihvataju Dodikova gledišta, paraliza potpuna.
A pitanje je da li je u pitanju tek paraliza izazvana sviješću da Trojka Dodiku, baš kao i Čoviću, ništa ne može niti smije ili rezignirano odustajanje od Bosne i Hercegovine kao države te ograničavanje ambicija na namjesništvo nad većinskim bošnjačkim prostorima-enklavama u onom kapacitetu u kojem za to dobiju mandant i dozvole od stranih ambasada, Beograda ili Zagreba. U kontekstu višegodišnjih veleizdajničkih poruka i poteza Trojke čini se da je u pitanju upravo ovo drugo.
Ponajbolji barometar u ovom slučaju je stalni trojkin šleper i povremeni ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković. Nakon što su njegove ranije euforične najave kako je “ugasio Dodikovo lobiranje” ovih dana rezultirale pozivom “Bijele kuće” Dodiku da prisustvuje “molitvenom doručku”, Konaković je na krah vlastite politike obmane reagovao napadom na ono preostalih neovisnih patriotskih medija u Sarajevu. To pokazuje da je Konaković, ali i ostatak Trojke, odustao čak i od pokušaja da simulira interes za državu već se ograničili na ono što ih doista zanima, kontrolu nad sve vidljivijim bošnjačkim getom u čijem nastajanju učestvuju.
No istini za volju problem ignorisanja Dodika i uopšte puzajućeg separatizma je decenijski i prethodni nastanku Trojke kao kulminacije procesa autokolonizacije bošnjačke političke kulture.
Osnovni problem je atrofija bošnjačke političke misli nakon završetka agresije koja je sve svoje samostalne kapacitete, ne samo one djelotvorne već čak i intelektualne, predala u strane ruke “naših zapadnih prijatelja” očekujući da se oni bave pojavama poput Dodika, kojeg su upravo ti “prijatelji” svojevremno dovele na vlast svojim tenkovima. Stoga se djelovanje bošnjačke politike već decenijama svelo na pisanje saopštenja i zaključaka te pozive “našim stranim prijateljima” da konačno reaguju i obuzdaju svoga pulena Dodika, ne shvatajući da on radi upravo ono što mu je dozvoljeno. Posljedično, danas se čitava politička scena nalazi naprosto zaleđena pred spoznajom da iste one “prijateljske ruke” u koje je svjesno predana naša sudbina, sve više i sve otvorenije rade protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Intelektualno pa čak i spoznajno zakržljala bošnjačka politička misao je nesposobna čak i procesuirati ovakvu situaciju a kamoli smisliti ili šta poduzeti u vezi toga. Otuda bijeg u dodatno apeliranje saopštenjima, stalne samoobmane kako je u pitanju tek “predizborna kampanja” ili otvoreno veleizdajničko odustajanje od države kakvo praktikuje Trojka, kao krajnja maligna mutacija procesa autokolonizacije.
Nažalost bošnjačka politika je, za razliku od srpske i hrvatske, iz perioda agresije izvukla sve pogrešne zaključke. Umjesto da je nakon rata krenula prihvatajući novonastalu realnost na terenu ona je provela decenije u samobomanjujućem pokušaju da vrati točak historije i društvene i međunacionalne odnose koji su nepovratno umrli 1992. godine. Umjesto da usvoji i dodatno razradi krvlju plaćenu lekciju kako nema bilo kakve a kamoli jake Bosne i Hercegovine bez jakih Bošnjaka te da je niko drugi neće braniti i čuvati, ona je sve bošnjačke kapacitete outsourcala u strane ruke vodeći se verbalnim obećanjima i pisanim garancijama koje ne vrijede ni koliko papir na kojem su napisane.
Realna i opipljiva partikularna instiucionalna, vojna i politička snaga i legitimitet koju su Bošnjaci posjedovali sad već davne 1996. godine trampljena je za fatamorganu “euroatlantskih integracija” i iluziju uskrsnuća predratne Bosne i Hercegovine kroz izgradnju države i integraciju sa dojučerašnjim agresorima.
I zato smo tu danas smo tu gdje jesmo. Potpuno ovisni od sve gorih kretanja i poremećaja na međunarodnoj političkoj sceni, sa nametnutom, nelegalnom i nelegitimnom veleizdajničkom vlasti Trojke, te lišeni bilo kakvih legalnih kapaciteta za samostalno djelovanje, svedeni na to da sami sebe lažemo i obmanjujemo u nadi kako velikosrpski i velikohrvatski fašisti koji nam poručuju da će nam rasturiti kuću u kojoj živimo ipak to neće uraditi jer im neko, a ne mi sami, neće dati.
Jedina šansa koja nam danas ostaje jesu opšti izbori u oktobru 2026. To je vjerovatno posljednja šansa za obnovu bošnjačkog političkog suvereniteta i povratak bilo kakvih vlastitih kapaciteta da se zaštiti i država i narod. Nadati se da imamo vremena do tada. Ukoliko se propusti i ta zadnja šansa, bošnjački narod će biti direktni krivac za sudbinu koja će snaći i njega i državu Bosnu i Hercegovinu. (STAV)
