Dodikova opasna igra s historijom: Kako se lažna slika o Bošnjacima pokušava prodati Washingtonu i Izraelu
U vremenu kada političke poruke putuju svijetom brže nego što historičari stignu reagirati, manipulacija prošlošću postaje jedno od najopasnijih političkih oružja. Upravo tim putem posljednjih mjeseci ide predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, koji sve otvorenije pokušava reinterpretirati historiju Drugog svjetskog rata kako bi današnje političke ciljeve predstavio kao dio šire “civilizacijske borbe”.
U tom narativu, Bošnjaci se pokušavaju prikazati kao narod s navodnim historijskim antisemitizmom, pa čak i kao saradnici nacističkog projekta. Takve tvrdnje nisu samo historijski neutemeljene – one su dio šire političke strategije koja se pokušava plasirati međunarodnoj javnosti, posebno krugovima bliskim bivšem američkom predsjedniku Donald Trump i političkim strukturama u Izrael.
Hagada kao politički rekvizit
Jedan od primjera ovog pokušaja reinterpretacije prošlosti pojavljuje se u Dodikovim izjavama o sudbini Sarajevska hagada – jednom od najvrjednijih jevrejskih rukopisa u Evropi.
Dodik je nedavno najavio da će izraelskom predsjedniku Isaac Herzog predložiti da se ovaj rukopis “vrati u Izrael”, tvrdeći da je postao predmet političkih manipulacija u Sarajevu. Međutim, historijske činjenice govore sasvim drugačije. Hagada nikada nije bila u Izraelu da bi se tamo mogla “vratiti”. Riječ je o sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije koji je krajem 19. stoljeća otkupio Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine od sarajevske jevrejske porodice.
Ovaj rukopis je kroz historiju postao simbol zajedničkog života različitih naroda u Sarajevo. Tokom nacističke okupacije spašen je zahvaljujući hrabrosti kustosa Derviš Korkut, koji ga je sakrio kako bi ga zaštitio od zapljene i uništenja.
Upravo ta činjenica – da su ga spasili ljudi iz muslimanske zajednice – direktno ruši narativ o navodnom antisemitizmu koji se danas pokušava nametnuti.
Još ozbiljniji problem nastaje kada se politička retorika pretvara u otvoreno falsifikovanje historije. Tokom boravka u Washington, Dodik je iznio tvrdnje da su muslimani u Bosni tokom Drugog svjetskog rata organizirali logore za djecu i da su bili saveznici nacističke Njemačke.
Takve optužbe nemaju uporište u historiografiji.
Koncentracioni logori na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine djelovali su u okviru struktura Nezavisna Država Hrvatska, fašističke tvorevine pod kontrolom ustaškog režima. Najpoznatiji među njima bio je sistem logora Jasenovac, koji je bio pod direktnom upravom ustaških vlasti iz Zagreb.
Tvrdnja da su “Bošnjaci organizirali logore za djecu” predstavlja grubo pojednostavljivanje i kolektivno optuživanje cijelog naroda za zločine režima nad kojim nije imao političku kontrolu.
Zaboravljene rezolucije iz 1941.
U historiji Bosne i Hercegovine postoji i druga, često prešućena činjenica. Već 1941. godine bošnjačka intelektualna i vjerska elita potpisivala je dokumente poznate kao Muslimanske rezolucije, u kojima se javno osuđivalo nasilje nad Srbima i Jevrejima.
Rezolucije su usvojene u gradovima poput Sarajevo, Mostar, Tuzla i Banja Luka. One su predstavljale rijedak primjer javnog otpora fašističkoj politici u okupiranoj Evropi.
U istom periodu pojedinci poput porodice Hardaga ili muftije Muhamed Kurt pomagali su svojim komšijama bez obzira na vjeru ili naciju.
Takvi primjeri pokazuju da historija ovog prostora ne može stati u pojednostavljene političke narative.
Zašto se onda ovakve teze plasiraju upravo sada?
Odgovor se vjerovatno krije u pokušaju stvaranja političkog savezništva sa snagama koje u međunarodnoj politici koriste retoriku sukoba civilizacija. Dodik već godinama pokušava Republiku Srpsku predstaviti kao dio “hrišćanskog fronta” koji brani Evropu od radikalnog islama.
U tom okviru Bošnjaci se pokušavaju prikazati kao dio globalne prijetnje, često kroz poređenja s organizacijama poput Hamas ili čak sa ekstremističkim grupama poput Islamska država.
Takva retorika ima jasan politički cilj: uvjeriti dio međunarodne javnosti da je Bosna i Hercegovina nestabilna država i da je njen raspad prirodno rješenje.
Bitka za istinu
Najveći problem ovakvih izjava nije samo u njihovoj netačnosti, već u činjenici da se izgovaraju pred međunarodnom publikom koja često nema duboko znanje o historiji Balkana.
U svijetu političkog marketinga ponovljena laž može postati percepcija, a percepcija često određuje političke odluke.
Zbog toga historičari, akademska zajednica, diplomati i mediji imaju odgovornost da reagiraju na svaku manipulaciju prošlošću. Historija Bosne i Hercegovine jeste složena, ali ona ne može biti predmet dnevne politike niti alat za stvaranje novih podjela.
Jer kada se historija pretvori u propagandu, posljedice se ne zadržavaju samo u prošlosti – one oblikuju i budućnost
