U tom širem kontekstu, ni pitanje BiH više se ne može tretirati kao izolovan problem. Kecmanović posebno podcrtava i izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nakon povratka iz Kine, gdje je razgovarao s predsjednikom Sijem.
Tada je Vučić, bez uobičajene diplomatske fraze o poštovanju teritorijalnog integriteta BiH, poručio da “apsolutno podržava Srpsku i predsjednika Dodika”.
U svojoj redovnoj kolumni za beogradsku “Politiku”, dugogodišnji savjetnik Milorada Dodika i univerzitetski profesor u penziji Nenad Kecmanović, iznio je niz stavova i ocjena kojima nastoji objasniti zašto, po njegovom mišljenju, vanrednih izbora za predsjednika Republike Srpske neće biti — ali će zato referendum biti održan.
Referendum kao politička i sigurnosna mobilizacija
Kecmanović tvrdi da pokušaji visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne vanredne izbore nemaju stvarnu operativnu snagu. Formalna odluka se, kaže, može donijeti “u kancelariji u Sarajevu”, ali se izbori sprovode na entitetskom terenu – gdje Dodik uživa podršku. U tom kontekstu podsjeća na poznatu Staljinovu ironičnu opasku: “A koliko papa ima divizija?”, sugerirajući da se ista logika može primijeniti i na Schmidta, čije ovlasti, iako formalno snažne, ostaju bez stvarne moći provođenja ako nemaju podršku na terenu.
S druge strane, Dodik, prema Kecmanoviću, raspolaže instrumentima unutrašnje kontrole: policijom, rezervistima, veteranima, dobrovoljcima i tzv. stražama na entitetskim granicama.
Ove strukture, prema njegovom tumačenju, nisu samo sigurnosna snaga, već i simbol volje naroda koju referendum treba da mobiliše. Njihov cilj nije samo da podrže odluku Narodne skupštine RS-a da vanrednih izbora neće biti, već i da obeshrabre opoziciju – posebno one koji bi mogli iskoristiti priliku koju im nudi “Schmidtov CIK”.
Kecmanović posebno ističe slučaj gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića, kojeg smatra najjačim opozicionim kandidatom.
Prema njegovom tumačenju, Stanivuković je brzo shvatio politički rizik sudjelovanja na eventualnim vanrednim izborima i mogućnost da bude optužen za izdaju narodne volje. Zato će, vjeruje Kecmanović, sačekati redovne izbore 2026. godine. Ipak, dodaje, uvijek će biti i onih koji su spremni da prihvate rizik i privremenu vlast, pa makar im “sjedište bilo u zgradi OHR-a, a ne u Banjoj Luci”.
Schmidt bez podrške, Dodik s međunarodnim zaleđem
Kecmanović dalje tvrdi da je Schmidt već izgubio politički dvoboj s Dodikom, jer ne može računati na punu podršku Evropske unije. Mađarski premijer Viktor Orban i slovački premijer Robert Fico, prema njegovim riječima, narušavaju jedinstvo evropskog pristupa prema BiH, dok su Sjedinjene Američke Države, kako navodi, fokusirane na druge globalne krize i nisu spremne na odlučnije djelovanje u slučaju Dodika.
U takvom kontekstu, kako piše, sav teret održavanja “međunarodnog poretka” u BiH pao je na Njemačku, dok su EU i Zapad fokusirani na Ukrajinu. Uprkos činjenici da je BiH geografski u dvorištu Evropske unije, Dodik je, po Kecmanovićevom mišljenju, uspio da internacionalizira pitanje Republike Srpske na najvišem nivou.
Ilustrujući to, autor podsjeća da su o Republici Srpskoj i njenom položaju danas spremni razgovarati globalni lideri poput Vladimira Putina i Donalda Trumpa, a ne Ursula von der Leyen. Podsjeća i da se Željka Cvijanović nedavno vratila iz Washingtona, gdje je boravila na poziv domaćina, uprkos tome što je pod američkim sankcijama. Dodik se, s druge strane, upravo vratio iz Moskve, gdje se sastao s ključnim ljudima ruske vanjske i sigurnosne politike — Lavrovom, Šojguom i Ušakovim — istim onima koji pregovaraju o Ukrajini.
U tom širem kontekstu, ni pitanje BiH više se ne može tretirati kao izolovan problem. Kecmanović posebno podcrtava i izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića nakon povratka iz Kine, gdje je razgovarao s predsjednikom Sijem. Tada je Vučić, bez uobičajene diplomatske fraze o poštovanju teritorijalnog integriteta BiH, poručio da “apsolutno podržava Srpsku i predsjednika Dodika”.
Christian Schmidt – formalno tu, faktički bivši
Na kraju, Kecmanović iznosi stav da je Christian Schmidt postao politički teret međunarodnim pokušajima rješavanja situacije u BiH. Iako još formalno obavlja funkciju visokog predstavnika, u suštini je, prema njegovim riječima, već “bivši”. Umjesto da bude rješenje, Schmidt je, kako sugeriše, postao prepreka američko-ruskom dijalogu o budućnosti BiH, koji sve više dobija karakter geopolitičkog pitanja, a sve manje ostaje u okviru lokalne upravne krize – piše Stav
