Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se večeras sa članom Predsedništva BiH Miloradom Dodikom, a tema razgovora u Vili mir u Beogradu, bio je politički razvoj situacije u BiH.
Dodik je izjavio da je Vučića obavijestio o situaciji u BiH te da je stava da misiju Althea treba produžiti i odobriti njeno dalje funkcionisanje.
“Odluka je na Vijeću sigurnosti UN-a. Mi nemamo ništa protiv da ta bude ista kao prošle godine”, rekao je Dodik.
“RS je povrijeđena. Mi se razvlašćujemo primjenom sile međunarodnog faktora. U ovoj situaciji niko ne želi da pregovara, nego se samo mogu čuti galame. Nikakvi sukobi nisu potrebni. Nisam spreman da za RS žrtvujem mir, ali sam spreman sve da žrtvujem za RS. Mi ne možemo da dopustimo da nam uzmu šume. Tek kada se to pitanje riješi možemo se vratiti u institucije. Imamo namjeru da se politički i borbeno borimo za naša prava. Ono što ste oteli, gospodo, ili ćemo mi unilateralno vratiti, ili ćemo dogovoriti drugi aranžman o tim pitanjima”, kazao je Dodik.
Dodik je ponovio da podržava projekt “otvoreni Balkan”.
“Ja sam upoznao predsjednika Vučića da je RS u nemogućoj atmosferi pritiska dala saglasnost da se ukinu oružane snage RS. Današnja situacija je – Ustav BiH ne poznaje nadležnosti BiH za odbranu. Mi ćemo nastaviti sa našim aktivnostima, ja razgovaram sa predsjednikom o tome, i sa nekim drugim prijateljima ću razgovarati kako bismo došli do najboljih rešenja – rekao je Dodik.
Ustvrdio je da se RS suočava sa velikim pritiscima međunarodnih faktora, a da je kruna svega postavljenje novog visokog predstavnika.
“Nikakvi sukobi nisu potrebni, i neće ih biti. Ja neću da žrtvujem mir, ali sam spreman sve da žrtvujem za RS. Visoki predstavnik je nametnuo zakon, a na to nije imao pravo. PrIJe neki dan je bila sjednica Sudskog tužilačkog vijeća. Šest Bošnjaka je glasalo da se smijeni predsjednik, koji je Hrvat. Nijedan Srbin nije glasao. I to žele da urade u Sarajevu, da preuzmu kontrolu i da upravljaju procesima u BiH”, rekao je Dodik.
On kaže da postoje problemi i sa ljudima koji žele da prave probleme i tako šalju različite poruke.
“Reći ću vam ovo, 1999. godine sam bio na sastanku kada je Holbrooke odlučivao. Tada je traženo da se SDS proglasi za terorističku organizaciju. Ja sam rekao da ću u tom slučaju napustiti sve dužnosti, zato što u mom narodu nema terorističkih organizacija. Danas vidimo isti taj SDS da javno prizivaju sankcije protiv mene i RS, kako bi ostvarili svoje male interese”, kazao je Dodik.
On je rekao da je spreman da razgovara, ali da neće dozvoliti prepuštanje zemljišta i šuma “vlastima u Sarajevu”.
“Hvala predsjedniku Vučiću što me je saslušao, i slažemo se da mir nema alternativu. Mi ćemo se politički borbeno boriti za naša prava. Mi ništa ne diramo od Bosne i Hercegovine. Ali ono što ste oteli – ili ćemo mi unilateralno vratiti, ili ćemo drugačije razgovarati. Prije deset godina se pojavila Catherine Ashton u Banjoj Luci. Tada smo potpisali zajedničku izjavu, i odgodili referendum. A reformi nikakvih nije bilo”, rekao je Dodik.
Aleksandar Vučić je govoreći o političkoj situaciji u BiH i regionu kazao da je Dodiku prenio nekoliko važnih poruka od nekih evropskih i svjetskih lidera.
“Bit će nekih posjeta Banjoj Luci, ako budem dobio poziv spreman sam doći i ja. Rekao sam Dodiku šta ja mislim, on je meni rekao šta on misli. Važno je da pokažemo da RS nije izvor problema, u regionu smo svi spremni da razgovaramo. Imat ćete dosta da vidite početkom novembra. Srbija neće podržati i neće se ponašati u skladu sa sankcijama protiv bilo koga u RS. Naš stav je čvrst, jasan, nedvosmislen, molimo ih sve da razgovaramo, da dijalogom rješavamo probleme. Vidio sam Dodikovu dobru volju, a sankcije će dovesti do uzavrele atmosfere, moj poziv je svima da razmisle o sankcijama, blokada na Drini neće biti, dok imam utjecaj neću to dozvoliti. Razgovor između Dodika i mene je uvijek prijateljski, ali moramo da čujemo i Bošnjake”, kazao je Vučić.
NE IDI BAKIRE U BEOGRAD
Naziv italijanskog zamka u Kanosi u blizini Parme postao je metafora za samoponiženje, kada ga je 1077. godine pohodio njemački car Hajnrih IV da bi se ponizno pokorio papi.
U novijoj historiji nema primjera da je žrtva nečije agresije prva pošla na noge agresoru, već je uvijek bilo obrnuto.
Nakon strašnih napada Informbiroa na Jugoslaviju, nije prvi Tito otišao u Moskvu već je prvi u posjetu Titu došao Hruščov; poljski državnici nakon Drugog svjetskog rata nisu odlazili u Njemačku, već je Vili Brant prvi posjetio Varšavu i poklonio se žrtvama fašizma; SAD su od 1949. držale Kinu pod blokadom, ali nije prvi Ču En Laj otišao u SAD, već je Ričard Nikson prvi došao u Peking na poklonjenje i pomirenje…
Takav oblik pokornosti i samoponiženja najavljen je upravo ovih dana izjavom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će mu u Beograd, na noge, doći i Bakir Izetbegović – bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, a nakon što će obaviti razgovor s Miloradom Dodikom koji mu, naravno, također dolazi na noge – po njegov sud, mišljenje, po njegovu odluku o sudbini navodno suverene BiH, a u kojoj je on član Predsjedništva. Da, stravičnih li paradoksa!
Istina, Vučić je već dolazio u BiH, ali nikada nije priznao genocid koji je u njoj počinjen.
On preko Dodika uporno destabilizira BiH pokazujući i ovim pozivom Dodiku i Izetbegoviću da ima presudan utjecaj na zbivanja u BiH. Ne znamo u ovome času da li će se Izetbegovićeva posjeta Vučiću u Beogradu realizirati, ali se zna šta bi ona značila, u kakvom je kontekstu i kakve bi sve efekte imala ako do nje dođe. Stoga bi bilo dobro da Izetbegović ne otputuje na noge tome Vuku koji se prijetvorno predstavlja deminutivom VUČIĆ.
Bio bi to Izetbegovićev put u Kanosu: put poniženja i još ponečega:
1. Izetbegović bi morao znati da nema legitimitet da on sam predstavlja BiH, niti Bošnjake te da on sam ne može pregovarati o njenoj sudbini. Kad god sām pregovara o sudbini BiH, time pokazuje, zapravo, da se ne može vjerovati ni njemu ni njegovoj partiji.
2. Eventualnim odlaskom u Beograd da pregovara o sudbini državnosti BiH – na noge Vučiću – on problematizira suverenost vlastite zemlje, priznajući tom posjetom sudbinski utjecaj predsjednika susjedne zemlje u kritičnom trenutku za BiH.
3. Bilo bi to njegovo putovanje u Kanosu – pokorno i na noge osobi i Predsjedniku čija zemlja je izvršila agresiju na BiH i koja ja na najvećim međunarodnim sudskim instancama osuđena za nesprečavanje genocida u BiH, osobi koja je i lično ratovala protiv BiH, u agresijskom pohodu njegove zemlje i koja je govorila (pamtite li?): „Za jednog Srbina ubit ćemo 100 Bošnjaka“. (Sile konteksta tjeraju nas da se prisjetimo debakla revizije bosanskohercegovačke tužbe za genocid.)
4. Zabluda je ako misli gospodin Izetbegović da bi njegova (eventualna) posjeta moga presudno utjecati na Vučićeve namjere i odluke.
5. Odlaskom u Beograd, on bi dao za pravo svima onima koji nas ovdje u BiH (a takvih ima i u međunarodnoj zajednici) smatraju zaraćenim plemenima koja predstavljaju trojica poglavica. Takav tretman toga Trojca nanosi svim građanima i državi BiH ogromnu štetu, a toga bi državnik morao biti svjestan.
6. Odlaskom u Beograd – na noge Vučiću – u ovome času i u ovome kontekstu Izetbegović bi pružio ruku spasa Dodiku koji je jednom nogom već nad političkim ambisom i koji je zaslužio da se surva, a to ne bi bilo prvi put da mu Izetbegovićeva partija pruža ruku spasa u odsudnom trenutku: taj Trojac („Sveto Trojstvo Bosansko“) djeluje vrlo uspješno na principu uzajamnih interesa; oni su istinski partneri u smislu da rade jedan u korist drugoga. To je načelo njihova već preduga opstajanja.
7. Odlaskom u Beograd, Izetbegović bi, dakle, spašavao Dodika, svoga provjerenog partnera (što znači i sebe samoga), ali bi – pored njih dvojice glavni politički profiter bio upravo taj prijetvorni Vučić: on bi se uvjerljivo predstavljao međunarodnoj javnosti kao mirotvorac iako to nikada nije bio. Danas u Evropi nema vještijeg političara od njega koji umije praviti politički kapital čak i niodčega.
8. Najzad, taj Izetbegovićev eventualni „put u Kanosu“ bio bi strašno poniženje i države i naroda. Razgovarati treba, itekako, ali postoje uvjeti pod kojima se to čini. Upravo međunarodna praksa koju sam na početku spomenuo svjedoči o tome kako se može voditi uspješan dijalog samo pod uslovom da agresor prizna grešku i da svoga partnera ne ponižava. Vučiću nijedna od tih vrlina ne pripada.