Heman Bekele je napravio najopasniji od onoga što je nazvao svojim “napitcima” kada je imao nešto više od 7 godina.
Do tada je već oko tri godine provodio vlastite naučne eksperimente, miješajući sve što mu je bilo pod rukom kod kuće i čekajući da vidi hoće li se dobivena smjesa pretvoriti u bilo šta.
„Bili su to samo sapun za suđe, deterdžent za veš i uobičajene kućne hemikalije“, kaže on danas o sastojcima koje bi koristio.
“Sakrio bih ih ispod kreveta i vidio šta će se dogoditi ako ih ostavim preko noći. Bilo je puno miješanja zajedno potpuno nasumično.”
Ali ubrzo su stvari postale manje nasumične.
Za Božić prije svog 7. rođendana, Heman je dobio hemijski set koji je došao sa uzorkom natrijum hidroksida. Do tada je tražio hemijske reakcije na internetu i saznao da aluminijum i natrijum hidroksid mogu zajedno proizvesti ogromne količine toplote. To ga je navelo na razmišljanje da bi možda mogao učiniti nešto dobro svijetu.
„Mislio sam da bi ovo moglo biti rješenje za energiju , za stvaranje neograničenih zaliha“, kaže on. “Ali zamalo sam zapalio požar.”
Nakon toga, roditelji su ga pomnije držali na oku. Kako se ispostavilo, da odrasli gledaju šta radi je nešto na šta bi Heman, koji sada ima 15 godina, morao da se navikne.
Ovih dana mnogo ljudi mu posvećuje veliku pažnju. Prošlog oktobra, kompanija 3M i Discovery Education odabrali su Hemana, učenika 10. razreda srednje škole Woodson u okrugu Fairfax u Virginiji, za pobjednika svog Young Scientist Challenge-a. Njegova nagrada: $25,000. Njegovo postignuće: izumio sapun koji bi jednog dana mogao liječiti, pa čak i spriječiti višestruke oblike raka kože.
Možda će proći godine prije nego što takav proizvod dođe na tržište, ali ovog ljeta Heman već provodi dio svakog radnog dana radeći u laboratoriji na Johns Hopkins Bloomberg školi javnog zdravlja u Baltimoru, nadajući se da će svoj san ostvariti.
Kada je škola na sesiji, on će biti rjeđe tamo, ali će i dalje biti isključen.
„Zaista sam strastven u istraživanju raka kože“, kaže on, „bilo da se radi o mom sopstvenom istraživanju ili onome što se dešava na terenu.
Potpuno je nevjerovatno pomisliti da će jednog dana moj komad sapuna moći direktno utjecati na nečiji život. To je razlog zašto sam sve ovo započeo.”
Upravo je ta ambicija – da i ne govorimo o toj nesebičnosti – donijela Hemanu priznanje kao TIME-ovo dijete godine za 2024.
Rođen u Adis Abebi prije nego što je emigrirao u SAD sa svojom porodicom kada je imao 4 godine, Heman se prisjeća da su neka od njegovih najranijih uspomena bila da je vidio radnike kako rade na suncu , obično bez zaštite za svoju kožu. Njegovi roditelji su naučili njega i njegove sestre – Haset, sada 16, i Liju, sada 7 godina – da se prikriju, i objasnili su opasnosti previše vremena na otvorenom bez kreme za sunčanje ili odgovarajuće odjeće.
„Kad sam bio mlađi, nisam mnogo razmišljao o tome, ali kada sam došao u Ameriku, shvatio sam koliki je problem sunce i ultraljubičasto zračenje kada ste mu izloženi dugo vremena“, kaže Heman.
Nije mu trebalo previše vremena da počne razmišljati o tome kako bi mogao pomoći. Prije nekoliko godina pročitao je o imikvimodu, lijeku koji je, između ostalog, odobren za borbu protiv jednog oblika raka kože i pokazao je obećavajući protiv nekoliko drugih. Tipično, imikvimod, koji može pomoći u uništavanju tumora i obično dolazi u obliku kreme, propisuje se kao lijek na prvoj liniji kao dio šireg plana liječenja raka, ali Heman se pitao može li se lakše učiniti dostupnim ljudima u najranije faze bolesti. Sapun bi, smatrao je, mogao biti samo sistem za isporuku takvog lijeka koji spašava život, ne samo zato što je jednostavan, već zato što bi bio mnogo pristupačniji od 40.000 dolara koliko obično košta za liječenje raka kože.
„Koja je jedna stvar koja je međunarodno uticajna ideja, nešto što svi mogu koristiti, [bez obzira na] socioekonomsku klasu?“
Heman se prisjeća razmišljanja. “Skoro svi koriste sapun i vodu za čišćenje. Tako da bi sapun vjerovatno bio najbolja opcija.”
Međutim, bio je dug put između inspiracije i primjene. Izvođenje njegove ideje bilo je složenije od jednostavnog miješanja lijeka u običan sapun, budući da bi se svaka terapeutska moć koju bi imikvimod mogao dati jednostavno isprala u odvod sa pjenom. Odgovor je bio da se kombinuje sapun sa nanočesticama na bazi lipida koje bi se zadržavale na koži kada se sapun ispere – slično kao što hidratantna krema ili miris mogu ostati nakon što se pjena ispere.
Međutim, Heman je mogao da uradi samo toliko razmišljanja. Zatim, 2023. godine, naišao je na izazov 3M i poslao video u kojem objašnjava svoju ideju. Ubrzo je dobio poziv u sjedište kompanije u St. Paulu, Minn., da iznese nastup pred sudskim vijećem.
Prije nego što je taj dan prošao, proglašen je pobjednikom. Znao je da će nagrada od 25.000 dolara pomoći da mu priušti da nastavi svoje istraživanje, ali će mu i dalje biti potrebna profesionalna laboratorija u kojoj će izvoditi rad. Ta prilika je stigla u februaru, kada je prisustvovao umrežavanju koje je organizovala Melanoma Research Alliance , u Washingtonu, DC. Tamo je upoznao Vita Rebeccu , molekularnog biologa i docenta na Johns Hopkinsu u Baltimoreu.
„Sjećam se da sam negdje pročitala nešto o ovom mladom klincu koji je imao ideju za sapun protiv raka kože“, kaže Rebecca. „To me je odmah zainteresovalo, jer sam pomislio kako je kul, on želi da to učini dostupnim cijelom svijetu. A onda, potpuno slučajno na ovom sastanku Melanoma Research Alliance, izvršni direktor alijanse me je upoznao sa Hemanom. Već iz prvog razgovora bila je očigledna njegova strast. Kada sam saznao da živi vrlo blizu u Virdžiniji, rekao sam mu da će mu biti više nego dobrodošao ako ikada poželi svratiti u laboratoriju.”
Heman ga je prihvatio te ideje i Rebecca je pristala sponzorirati Hemana, djelujući kao njegov glavni istraživač i pozivajući ga da radi u laboratoriji u Baltimoreu, prebacujući se između rada na klupi i školskih zadataka u Fairfaxu.
Već skoro pola godine, Heman i Rebecca vode osnovna istraživanja na miševima, ubrizgavaju životinjama sojeve raka kože i pripremaju se da nanose sapun vezan za lipide, imikvimod, i vide koji su rezultati. I iako se spremaju da ga testiraju i kontrolišu melanom, Heman zna da „još ima dug put do toga“—ne samo da testiraju sapun, već i da ga patentiraju i dobiju FDA certifikat, što može potrajati čitavu deceniju.
Mjera Hemanove ogromne prednosti je to što će, kada prođe ta decenija, on i dalje imati samo 25 godina – starost u kojoj studenti medicine nisu ni završili svoje postdiplomsko obrazovanje. On dobro koristi to vrijeme. Osim što radi na svojoj ideji, on je i promovira.
U junu je održao prezentaciju pred 8.000 ljudi u bostonskom Tsongas centru, tokom sastanka Nacionalne akademije budućih ljekara i medicinskih naučnika. „To je bilo nervozno“, kaže on, „ali bilo je zabavno.“
Heman se zabavlja i na konvencionalnije načine. On je dio marš benda srednje škole Woodson, na flauti i trombonu. Igra košarku, halapljivo čita (naročito fantaziju, iako je nedavno ponovo pročitao Velikog Getsbija , koji opisuje kao „prilično dobro štivo“), a šah smatra „stvarom koja mi je okrenula mozak i igraj. ”
Svojoj porodici, posebno roditeljima, pripisuje zasluge za postavljanje pozornice za njegova dostignuća. Njegova majka Muluemebet je učiteljica; njegov otac Wondwossen je specijalista za ljudske resurse u Američkoj agenciji za međunarodni razvoj.
Primjer njihove žrtve, dolazak u nepoznatu zemlju u službi obrazovanja njihove djece, prožeo ga je ljubavlju prema učenju i posvećenošću traganju za nevjerovatnim — ili čak naizgled nemogućim. Ni njegovi roditelji i Rebeka nisu jedine odrasle osobe koje ga vode na njegovom dugom naučnom putu. Pomaže mu i Deborah Isabelle, njegova mentorica iz 3M.
„Zaista sam imala sreće“, kaže Isabelle. „Prošle godine je bila moja prva godina da sam učestvovao kao mentor na Young Scientist Challenge-u, i bio sam u paru sa Hemanom. On je nevjerovatan, strastven, veoma inspirativan mladić.”
To ne znači da on ne pravi greške — a Isabelle je, na primer, bila tu da ga uhvati kada padne.
„U jednom trenutku dok je pravio sapun, stvari nisu funkcionisale onako kako je očekivao“, kaže ona. “Pa sam ga pitao šta nije uspjelo? sta si uradio I razgovarali smo o tome, a on je rekao: ‘Vau, nisam baš pratio uputstva.’ I tako smo razgovarali o tome, i on je mogao otići gore i shvatiti neke stvari, i reći, ‘OK, ovo sam naučio iz toga’.”
Heman se nada da će ga takva vrsta pokušaja i pogrešaka odvesti do dana kada će se njegov sapun koji daje zdravlje konačno moći koristiti u ranoj fazi raka — uključujući takozvani stadijum raka 0, kada postoji samo mali rast koji ima još nije imao mnogo uticaja na površinu kože – a zatim i u kasnijim fazama, kada bi bio dodatak drugim tretmanima.
Zbog svega ovoga, Heman ostaje skroman u pogledu onoga što je postigao za samo 15 godina. „Svako bi mogao da uradi ono što sam ja uradio“, kaže on. “Upravo sam došao na ideju. Radio sam na toj ideji i uspio sam da je oživim.” Ali priznaje da je i on zabrinut: čini se da naučna otkrića dolaze sve brže i brže – u medicini, u inženjerstvu, u umjetnoj inteligenciji – i brine se da su ljudi možda dosegli neku tačku zasićenja.
„Mnogi ljudi misle da je sve urađeno, da nemam šta da radim“, kaže on. „Svakome ko pomisli na to, [rekao bih] da nam nikada neće ponestati ideja na ovom svijetu. Samo nastavi da izmišljaš. Nastavite razmišljati o novim načinima da poboljšate naš svijet i nastavite da ga činite boljim.”
(Magazin Time)
