Zategnuti politički odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. godine kulminirali su tokom marta i aprila 1992. godine i prerasli u otvorenu oružanu agresiju na međunarodno priznatu i nezavisnu državu.
Srpske paravojne snage i Jugoslavenska narodna armija su u prva dva mjeseca nakon nezavisnosti okupirale 50% teritorije BiH, a 12. maja 1992. godine donesena je formalna odluka da sve srpske oružane grupe, pa tako i JNA, prerastu u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegoine (od avgusta 1992. godine Vojska Republike Srpske).
U prvoj direktivi koju je 6. juna 1992. godine izdao Glavni štab VSrRBiH sa potpisom generala Ratka Mladića upotrebljen je opći pojam neprijatelja, bez stvaranja razlike po etničkom, formacijskom ili državom određenju. Za neprijatelja se kaže “da je krenuo u opću ofanzivu na Sarajevo, sa ciljem deblokade grada, kao i s ciljem ovladavanja komunikacijom Sarajevo – Sokolac – Zvornik”. U odnosu na ovo pred VSrRBiH je postavljen zadatak da “ofanzivnim dejstvima sa ograničenim ciljem popravi operativno taktički položaj na širem prostoru Sarajeva, sjevernoj i istočnoj Bosni…”. U direktivi od 23. juna koja se odnosila na borbe u srednjem toku rijeke Drine, za snage Armije Republike Bosne i Hercegovine se navodi “taktike muslimanskih Zelenih beretki”. Bila je to ujedno prva direktiva u kojoj je uveden nacionalno – ideološki predznak, poput tvrdnje da “neprijatelj održava tzv. ‘zelenu magistralu’ od Sandžaka preko Ustiprače, Žepe, Podželja, Milačevića, Konjević Polja i Cerske, ka Spreči, čime razdvaja srpski narod Romanije i Birača od Srba u dolini Drine”.
U direktivi GŠVSrBiH od 22. jula 1992. godine povodom zaključenja primirja koje je prethodilo na Londonskoj konferenciji, prvi put se pojavljuju izravne ocjene stepena ostvarenja političkih i vojnih ciljeva rata. Navodi se da je “borbenim uspjesima srpske vojske zaokružena teritorijalna cjelina Srpske Republike Bosne i Hercegovine” i da su se ovladavanjem značajnih komunikacija “ostvarile vjekovne težnje o povezanosti srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine i Srpske Republike Krajine sa matičnom zemljom – Srbijom”. U ovoj direktivi se prvi puta spominje hrvatska komponenta na ratištu i to u kontekstu srpskog vojnog uspjeha “da su oružane snage Hrvatske jedan od agresora na ovom protoru”. U dijelu gdje se detaljno govori o neprijatelju, njegovoj strategiji, namjerama i ciljevima navodi se sljedeće:
“I pored svih povoljnosti po nas na međunarodnom planu, na prostoru Bosne i Hercegovine smo suočeni sa surovom i nerazumnom politikom tzv. Predsjedništva Bosne i Hercegovine na čelu sa njegovim predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Njegov pomračeni um vidi samo dva rješenja krize i to: Svim raspoloživim sredstvima, uglavnom narušavanjem primirja, incidentima, masakrima srpskog pa i svog naroda i najčešće lažima izazvati stranu vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini i ako do te intervencije ne dođe, što je malo vjerovatno, onda, po metodama ‘džihada’, poginuti do posljednjeg Muslimana.”
Kada je 21. jula 1992. godine u Zagrebu potpisan Sporazum o saradnji i prijateljstvu između Republike Hrvatske i RBiH, GŠVSrRBiH izdaje 3. avgusta direktivu kodiranog imena “Bosna 92”, u kojem se izričito poziva na “skpalanje sporazuma između Tuđmana i Izetbegovića”, čija je navodna posljedica sve češće kršenje dogovorenog primirja. Navedeno je da su združene snage grupisane u centralnoj Bosni i na prostoru Slavonije sa namjerom “koncentrisanog udara na pogodnim pravcima u cilju deblokade Sarajevo, uz istovremeno angažovanje dela snaga od Zavidovića ka Doboju i od Tuzle ka Brčkom i Zvorniku, radi presecanja koridora u Posavini i istočnoj Bosni”.
Nakon što je predstavljeno novo mirovno rješenje za BiH kroz Vens Ovenov mirovni plan i nakon što je u novembru 1992. godine Savjet bezbjednosti UN-a podržao ovaj plan, GŠ Vojske Republike Srpske 19. novembra izdaje novu direktivu u kojem optužuje Hrvatsku vojsku da preuzima ofanzivne akcije u Hercegovini, Posavini i centralnoj Bosni, a zatim predviđa da bi se sve te jedinice mogle staviti pod komandu Glavnog štaba Oružanih snaga RBiH, dakle ARBiH. U ovom dokumentu se prvi put spominje Hrvatsko vijeće odbrane. Kaže se da su “Muslimanske oružane snage i snage HVO dobrim dijelom razbijene kao krupne vojne formacije, posebno poslije međusobnih oružanih sukoba u centralnoj Bosni”. Među ciljevima koji su postavljeni pred VRS navedeni su i “veliki uspjesi”, ali da nisu ostvarene očekivane pobjede kod Gradačca, Maglaja, Orašja i Bugojna, da nije značajno proširen koridor kod Posavine, nisu u potpunosti razbijene snage ARBiH u širem rejonu Goražda, Žepe i Srebrenice, kao i da Hercegovački korpus VRS nije izbio na lijevu obalu Neretve i ostvario izlaz na more.
Propašću Vens Ovenovog plana, koji je podrazumijevao podjelu BiH na tri etničke cjeline – srpsku, hrvatsku i bošnjačku, buduće direktive GŠ VRS su u svojoj sadržini imale takvu viziju buduće BiH. Tako u direktivi GŠ VRS pod kodnim nazivom “Lukavac 93” od 25. juna 1993. godine, navodi se “da situacija na ratištu i kretanje međunarodne politike ukazuje da Bosna i Hercegovina kao jedinstvena država nema perspektivu, i da je na pomolu stvaranje tri nove države na njenoj teritoriji”. Iznesena je ocjena da je “nedavni sporazum predsjednika RS i HZ Herceg Bosna o konfederalnom uređenju BiH doveo muslimansku stranu da se i protiv HVO bori za teritoriju kako bi mogla opstati. Muslimansko rukovodstvo nastoji očuvati kontinuiranu dominaciju nad centralnom Bosnom i po mogućnosti obezbijediti izlaz na more i na rijeku Savu kod Brčkog”. U nastavku se govori o sukobu “dojučerašnjih saveznika” HVO-a i ARBiH uz konstataciju da se treba spriječiti da oružje kojim raspolaže HVO ne padne u ruke ARBiH, već “da razumnim vojnim i političkim potezima prinudimo Hrvate da to oružje i svoje položaje predaju nama. Do sada smo na tom planu imali zapaženog uspjeha”.
U novembru 1993. godine GŠ VRS je izdao prvu direktivu, pod br. 6, koju je potpisao Radovan Karadžić, a ne Ratko Mladić. U njoj se navodi da je “muslimansko vojno – političko rukovodstvo, podržano od SAD i islamskih zemalja, odbilo (je) da potpiše mirovni plan u Ženevi. Svesno da Evropa ne želi muslimansku državu na tlu Evrope, preduzeće sve da onemogući podelu Bosne na dva dela, čak i po cenu ponovnih kompromisa i koalicije sa Hrvatima ili Srbima. U mirovnim pregovorima nastojaće da obezbede što veće teritorijalne ustupke na račun Srba i Hrvata, a na ratnom planu težiće da vojnički poraze Hrvate, pre svega u centralnoj Bosni i dolini rijeke Neretve, domognu se municije, naoružanja i goriva, sopstvenim snagama obezbede izlazak na more, a snage u Sarajevu stave pod sopstvenu kontrolu, Srbe oko Sarajeva konzerviraju, u smislu izvođenja aktivnih b/d, i stvaraju uslove za deblokadu Sarajeva”.
Zanimljivo je da se pod snagama neprijatelja podrazumijevaju samo snage ARBiH, dok se hrvatske snage ne spominju u neprijateljskom kontekstu, već samo u kontekstu ratnih ciljeva ARBiH prema hrvatskim snagama. Istaknuto je tek da VRS ima zadatak “delom snaga izvoditi odsudnu odbranu prema snagama Republike Hrvatske i HVO na rijeci Savi i dostignutim linijama koje predstavljaju optimalne granice Republike Srpske…”
Mjesec dana kasnije, 12. decembra 1993. godine, Karadžić je dopunio Direktivu br. 6 radikalnijim geostrateškim naumom. Tvrdio je da međunarodna zajednica nastoji zaustaviti rat u BiH slanjem 25 000 vojnika NATO pakta kako bi na taj način obezbijedila pomjeranje NATO snaga iz centralnih evropskih bojišta na Balkan, radi stvaranja povoljnije geopolitičke pozicije na Pacifiku, Aziji i Sjevernoj Americi. Izrazio je mišljenje da će međunarodna zajednica u nastavku ženevskih pregovora, zakazanih za 21. decembar, prisiliti sve tri zaraćene strane da potpišu mirovni sporazum, uz ustupke “muslimanskoj i hrvatskoj strani”, na račun teritorije koju je kontrolisala VRS. Prema tome naredio je svojim snagama da “izvode odsudnu odbranu prema snagama RH i HVO duž linije razgraničenje i na frontu prema tzv. Armiji Bosne i Hercegovine, koje predstavljaju optimalnu granicu RS”. Osim toga naredio je da se “ofanzivnim dejstvima i pregrupisanjem snaga do 21. decembra 1993. godine popravni operativno – takitčki položaj oko Sarajeva, Goražda, Olova, Maglaja i Teočaka”.
Navedenom direktivom i dopunom jasno je kako je Karadžić postigao i dovršio razgraničenje prema Hrvatima u BiH, dok liniju prema ARBiH naziva “dostignuta linija fronta”, smatrajući je nedovršenom obzirom da naređuje ofanzivna dejstva prema Sarajevu, Goraždu, Olovu, Maglaju i Teočaku.
Suprotno Karadžićevim predviđanjima, međunarodna zajednica nije prisilila zaraćene strane na mirovni sporazum niti su se snage NATO pakta premjestile na Balkan iz centralne Evrope. Aktualiziran je novi mirovni plan u okviru tzv. Kontakt grupe a pod inicijativom SAD potpisan je Vašingtonski sporazum 18. marta 1994. godine kojim je okončan sukob između ARBiH sa jedne strane i HVO i HV sa druge.
U narednoj direktivi GŠ VRS-a od 8. marta 1995. godine stoji kako će “Zapad na čelu sa SAD i Nemačkom nastaviti pritiske sa ciljem očuvanja hrvatsko – muslimanske Federacije i njenog konfederalnog povezivanja sa NDH…”. Za neprijatelja se sada koristi termin “hrvatsko – muslimanse koalicione snage”. “Snage Federacije” raščlanjene su dalje na “Muslimanske oružane snage” i “Oružane snage HR HB (HVO)”. Za “Muslimanske oružane snage”, odnosno ARBiH, rečeno je da su pristupile reorganizaciji i istvaranju operativno – taktičkih manevarskih sastava, intenzivnoj obuci, popuni živom silom i MTS-om, kao i drugim pripremama za izvođenje napadnih operacija u proljeće 1995. godine. Za Hrvatsku vojsku se kaže da će formalno prihvatiti pregovore i sporazume, a u praksi će sprovoditi samo odredbe koje su u interesu Hrvata u BiH. Iznesena je procjena da je hrvatska politika spremna na skpalanje saveza sa Republikom Srpskom u cilju “eliminisanja Muslimana kao političkog faktora”.
Stanje na ratištu tokom ljeta 1995. godine bilo je promjenjivo ali su snage ARBiH i HVO postepeno preuzimale inicijativu. U direktivi GŠ VRS izdatoj 3. avgusta 1995. godine pod kodnim nazivom “Vaganj 95” navodi se da združene snage ARBiH i HV/HVO izvode zajedničku operaciju na pravcima “Grahovo – Drvar, Glamoč – Mliništa (Šipovo), Kupres – Šipovo i Bugojno – Srbobran – Jajce”. Kao cilj operacija navedeno je zauzimanje Drvara, Mliništa, Šipova, Donjeg Vakufa i stvaranje uslova za produžetak napada na Knin, Bosanski Petrovac i Jajce. U narednoj etapi očekivalo se odsijecanje Kninske krajine i spajanje hrvatskih snaga sa 5. korpusom ARBiH, kao i spajanje 5. i 7. korpusa ARBiH na pravcu Travnik – Jajce – Ključ – Bosanski Petrovac – Bihać. GŠ VRS je planirao izvođenje operacije koja je u trajanju od 20 do 30 dana trebala zaustaviti hrvatske snage i ARBiH. Operacija nije uspjela ali je krajem septembra 1995. godine izdata posljednja direktiva “Štit 95” kojom je naređena kontraofanziva na “združene snage Federacije”, koja je također doživjela fijasko 10. oktobra 1995. godine ulaskom hrvatskih snaga i ARBiH u Mrkonjić Grad, odnosno Sanski Most.
IZVOR: Mesud Šadinlija “Determinacija neprijatelja u direktivama Glavnog štaba i Vrhovne komande Vojske Republike Srpske”