Posljednji istup predsjednika Naroda i pravde (NiP) Elmedina Konakovića na FACE TV sarajevski mediji nepravedno ignoriraju. To je jedan od najeklantanijih dokaza da je ovaj čovjek politički veoma opasna pojava kod Bošnjaka.
ORDINARNA PRIČA
Jednostavno, čovjek se uhvatio vrlo delikatne teme o utjecaju stranih obavještajnih službi na političke procese u Bosni i Hercegovini, a pristupio joj je na šalabajzerski način, što je inače njegova odlika u bavljenju politikom. Za ovakav pristup ovoj temi trebale bi ga nagraditi upravo one službe koje je prozvao – KOS i(li) BIA.
Pošto je tema starija od samog Konakovića i od tada je tretiraju sarajevski mediji on se očito referirao na neke novinske članke, vjerovatno i na tekstove u kojima se sumnjalo da bošnjačko rukovodstvo šuruje sa bivšim tajnim komunsitičkim službama famoznom Udbom i KOS-om.
Najpoznatoiji lik tih priča bio je i ostao general Fikret Muslimović, nekadašnji visoki oficir KOS-a.
Konaković mu je samo još dodao Bakira Alispahića, bivšeg ministra MUP-a i direktora AID-a.
Pošto je Muslimović bio i savjetnik Bakira Izetbegovića, dok je bio član Predsjedništva BiH, Konaković u tom odnosu vidi poveznicu bošnjačkog vodstva sa KOS-om.
I zbog toga je po njemu Izetbegović učinio ustupak Aleksandru Vučiću upropaštavajući reviziju Tužbe BiH protiv Srbije u Haagu.
Navodno takve relacije su još žive što se uočava u snažnom političkom i medijskom napadu grupacija okupljenih oko dvojice Bakira na OHR i Trojku, čime izravno idu na ruku politici Milorada Dodika.
Mnogo je negativnih komentara ovih dana izrečeno na račun karaktera, psihoprofila i inteligencije Elmedina Konakovića. Koliko god to bilo deguntantno i primitivno, nažalost ovakvim svojim viđenjem, interpretacijom i stavovima o aktuelnim poltičkim procesima i međustranačkim odnosima sam doprinosi tome.
Licemjerno je optuživati svoje političke oponente, u ovom slučaju Bakira Izetbegovića i ŽeljkaKomšića, za napade na OHR ako si i sam učestvovao u demonstracijama ispred zgrade OHR-a skupa sa njima. Konaković se može „vaditi“, što inače čini, da nije tad bio svjestan negativnih posljedicatih demonstracija, kao što možda Izetbegović i Komšić još nisu svjesni takvih posljedica u svojim napadima i osudama nekih odluka Cristiana Schmdita, ali to ne znači da ga je KOS tada poslao da se skupa sa Nerminom Nikšićem slika sa ruljom ispred OHR-a. A, ako bismo zaključivali na premisama na kojima Konaković donosi zaključke i optužbe onda bismo mogli zaključiti da ga je KOS poslao tamo.
No, tačno se zna da je Konaković bio među demonstrantima iz straha da ga ne proglase izdajnikom, pošto je već bio priskrbio takav epitet nakon poltronske uloge tokom pregovora o izbornom zakonu u Neumu.
Reagirati i protiviti se izboru kadrova Dragana Čovića, pa makar to bio i sudac Marin Vukoja, legitimno je peavo opozicije. Tim prije ako je postala praksa tog Čovića da na važne državne fukcije kandidira notorne šoviniste i secesioniste poput Željane Zovko ili Zorana Krešića.
Infantilno je u takvim ordinarnim političkim pričama i stavovima tražiti tajne službe. To su naprosto dnevne politike.
ZOKA I BAKA RUSKI IGRAČI
Međutim, pošto Konaković nikad, ama baš nikad ne vidi problem na toj strani, sam sebe dovodi u sumnju da je podložan utjecaju i da je prohrvatski nastrojen političar. Te sumnje se povećavaju sukladno njegovom rejtingu koji uživa u hrvatskim medijima. A pošto su sada u Hrvatskoj predsjendički izbori, gdje je Zoran Milanovića optužen da je proruski igrač, nema tog analitičara koji u Konakovićevoj harangi na „kosovce“ u Sarajevu neće uočiti sihronizaciju iza koje stoji, ni manje ni više, nego hrvatska obavještajna služba SOA, koju kontrlira predsjednikHDZ-a Andrej Plenković.
Tako da je za očekivati da će se Konakovićeva priča utišati čim se završi izborna kampanja u Hrvatskoj, a lideri HDZ-a Plenković i Čović, počnu pružati ruke sprskim voždovima Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. A ti se Dino slikaj…
Da je Konaković ozbiljan u svojim optužbama, na primjer iznesenim na račun Bakira Alispahića, konsultirao bi Aljošu Čamparu čija je majka godinama bila saradnica minsitra MUP-a, tako da je postala i generalica policije. Sa te pozicije bi morala znati za Alispahićeve veze sa sprskim tajnim sužbama.
Potom je Konaković koliko kontradiktoran, toliko i licemjeran kad povezuje dvojicu Bakira sa tajnim službama. Jer izbjegava dovesti u svezu Alispahića sa Alijom Izetbegovićem, zbog populističkih motiva, koji je bio ministar samo u vrijeme njegovog mandata, dok ga je Bakir Izetbegović odstranio iz stranke gdje je obanašao funkciju u Savjetu za nacionalnu sigurnost. Konaković ne zna da nikad nisu bili dobri odnosi između Bakira Alispahića i Bakirom Izetbegovićem, čak šta više, između njih dvojice postoji izrazit animozitet.
Na koncu, Konakvića je moguće optužiti da je izravno bio uključen u veliku operaciju BIA, a da nije bio ni svjestan toga. Postoji osnovana sumnja da je iza kandidature Muamera Zukorlića za reisul-ulemu stajao samVučić, odnosno BIA. Zanimljivo je da je Zukorlić tokom te svoje kampanje optuživao Rijaset Islamske zajednice da je pod patronatom KOS-a, a preko Fikreta Muslimovića, koji je za sebe vrbovao Zijada Ljevakovića i Mustafu Spahića, tadašnje svajetnike reisa Huseina Kavazovića.
Ovakav kritički osvrt na Konakovićev istup o jednoj od goručih poratnih tema ne znači deminatiranje i negiranje osnovanosti i potrebe da se ta tema izvede na čistac, već se ukazuje na njegov pogrešan pristup temi. Čovjek sa takve pozicije nije, na primjer, spomenuo riječ lustracija, što je ključ za otključavanje brave na zamandaljenom sefu Udbe i KOS-a u kojem je pohranjeno na hiljade dosijea njihovih saradnika, kao i jedan od uvjeta pristupanj BiH u EU. (TBT,Tim za analitiku)
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
