Probosanski lideri moraju biti spremni na moguće pregovore o reorganizaciji BiH
Dejtonski mirovni sporazum je potpisan prije više od 30 godina i njime su postavljeni temelji za današnju Bosnu i Hercegovinu, ali se u posljednjih nekoliko mjeseci, sve više priča o “Dejtonu 2”, odnosno nekoj vrsti reorganizacije naše zemlje.
U prethodnih par dana su predsjednik SNSD-a Milorad Dodik i predsjednik HDZ-a Dragan Čović, svaki na svoj način, govorili o ovoj temi.
“Mi hoćemo samoopredjeljenje. Mi ćemo morati da razmislimo i pozivam ljude u Republici Srpskoj da razmisle da se okupimo, i vlast i opozicija, i da izađemo iz Dejtonskog sporazuma i da se vratimo na stanje Republike koje je bilo prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma”, rekao je Dodik na press konferenciji nakon povratka iz Izraela.
U drugom dijelu izjave je postavio i svojevrsnu “pregovaračku poziciju”, rekavši kako bi zaustavio pozive na secesiju ako bi se RS-u vratile “ukradene nadležnosti”, kako ih on naziva, iako je veliki broj njih izglasan u državnom parlamentu uz glasove SNSD-a.
Čović je, naravno, bio dosta odmjereniji, rekavši kako je “apsolutno vrijeme za reorganizaciju Dejtona” u kontekstu izmjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a.
“Upravo idemo na sastanke u SAD-u s usaglašenim stavom da treba kratkoročno riješiti pitanje Izbornog zakona, da se prekine preglasavanje Hrvata i da Predsjedništvo BiH ima dva bošnjačka člana. Treba i redefinisati Ustav BiH, ali to ne možemo uraditi bez podrške najmoćnijih administracija na svijetu. Njihov stav je da je izvor kriza u BiH upravo to”, rekao je nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a u Mostaru.
Ovakve poruke lidera dvije najveće stranke sa srpskim i hrvatskim predznakom u Bosni i Hercegovini, uz najave “agresivnog diplomatskog djelovanja” u SAD-u, mogu se shvatiti i kao zajednički cilj rada na izmjenama samih temelja BiH, a koje bi se mogle materijalizovati kroz “Dejton 2”.
Dok je, naravno, jasno da njihove aktivnosti ne moraju nužno završiti pregovorima o promjeni Ustava BiH, političari koji pripadaju strankama koje sebe opisuju kao “probosanske” ne smiju sebi dozvoliti da možebitne pregovore dočekaju nespremni.
Iz Dodikovih i Čovićevih najava se nedvosmisleno mogu vidjeti nacrti njihovih planova za ove moguće pregovore.
Dodik bi zastupao ideje koje bi suštinski centralnu vlast u Sarajevu ostavile bez efektivne moći, koja bi prešla u potpunosti na entitete.
S druge strane, Čović se očigledno, van državnog Doma naroda i Predsjedništva BiH, držao okolnosti u Federaciji BiH gdje bi tražio snažniju poziciju za, nominalno, “hrvatski narod”, ali suštinski za svoju stranku koja ima skoro pa monopol na glasove u dijelovima FBiH gdje žive Hrvati.
Iako trenutno nema nikakvih najava niti potencijalnih pregovora niti razgovora o spomenutoj temi, a koju u eter sve više guraju i Dodik i Čović, širi politički kontekst ne može se zanemariti.
U tom scenariju, stranke koje imaju sjedište u Sarajevu bi na te možebitne pregovore morale doći s jasnim crtama i idejama kako bi oni željeli da organizuju BiH, a plan im je djelomično već napisao Evropski sud za ljudska prava u svojim odlukama u slučajevima “Sejdić-Finci”, “Pilav”, “Zornić” i drugima.
Ovu temu nedavno je komentarisao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (DF), koji je istakao kako nema ništa od Dejtona 2 te kako je to i rečeno bh. političarima u Dejtonu prije nekoliko mjeseci, prilikom obilježavanja 30. godišnjice od potpisivanja mirovnog sporazuma.
Jednostavnije rečeno, probosanski političari bi na potencijalne pregovore o “reorganizaciji Dejtona” trebali pozivati još i više od Čovića i Dodika, jer iza sebe imaju konkretne dokaze i praksu kako je aktuelna struktura BiH plodno tlo za državu u konstantnoj blokadi.
U prethodnih 30 godina, akteri koji sada najviše govore o “Dejtonu 2” su obilno koristili mehanizme upravo iz Ustava da blokiraju značajne reformske procese, ali i neke mnogo sitnije stvari.
Upravo zbog toga, pojedini članovi opozicionih stranaka u RS-u moguće pregovore o “Dejtonu 2” više vide kao opasnost, nego potencijal za unapređenje pozicija entiteta.
Osobe poput Igora Crnatka su svjesne izrazito snažne pozicije RS-a u aktuelnom uređenju BiH te shvataju da bi otvaranje ovih razgovora prije moglo završiti sa smanjenjem ovlasti nego s vraćanjem onih koje su, u skladu s Ustavom BiH, prenesene na državu.
U tom kontekstu, pozicija koju zastupa Čović bi vjerovatno “bolje zvučala” u novim pregovorima, imajući u vidu da pozicija Hrvata u BiH, kada bi se situacija gledala potpuno površno i kroz oči HDZ-a, izgleda nepovoljno.
Naravno, argumenti HDZ-a se u velikoj mjeri raspadaju kada se uđe dublje u situaciju, ali je činjenica da administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa nema baš praksu da ulazi u meritum situacije, već stvari gleda dosta jednostavno, može ići u prilog Čoviću.
Upravo zbog toga, u slučaju da istinski dođe do pregovora o “novom Dejtonu”, probosanski političari moraju imati jasnu startnu poziciju, a šta bi bio ishod razgovora je već nešto što se ne može ni pretpostaviti.
Ipak, bez značajne i snažne početne pozicije, stavovi koje zastupaju Dodik i Čović bi mogle biti snažnije, a to bi evidentno značilo nastavak istog puta na kojem se BiH nalazi već 30 godina.
