Hrvatski lideri bi svakako željeli da Milorad Dodik i dalje stoluje u Banjoj Luci, dok, za razliku od Zagreba, za Sarajevo tu više kompromisa nema – Dodik mora biti poražen kao i njegovi pomagači!
Politička kriza u Bosni i Hercegovini je nepovratno eskalirala, tako da neminovno vodi kao svom raspletu. Kakav će rasplet biti i kada će sedesiti, to niko više ne može predvidjeti.
Ovdje je poenta da sigurno nema komproisa i povrata na staro stanje, ma kakvo ono bilo i kako ga je ko tumačio do sada.
Za sada je očigledno jedno – genrator krize je Milorad Dodik. Samim tim je i krivac jer je otvorenim gardom nasrnuo na ustavni poredak zemlje. Ovo je važno istači s obzirom da je do sada, tokom tri desetljeća koliko u rezličitim intezitetima i intervalima traje politička kriza u Bosni i Hercegovini, krivica bila ravnomjerno raspodjeljena na tri strane , odnosno na tri nacionalna lidera. Mediji i međunarodni predstavnici su pri detekciji uzročnika krize koristi uvijeni ezopovski i sterilni narativ pripisujući kirvicu nacionalistima iz reda sva tri naroda. Da paradoks bude veći to je tipično komunističko nasljeđe.
ZAŠTO ČOVIĆ EUTANAZIRA TROJKU?
Samo rijetki mediji, poput ovog portala, pored nacionalizma uviđali su i srpski, odnosno hrvatski secesionizam kao uzročnike krize. Tek u novije vrijeme, možda unazad par godina, u općem političkom narativu počele su se koristiti termini secesionizam i seperatizam.
Tako da uz prvookrivljenog Dodika na optuženičkoj klupi kao sukrivac i potpirivač krize postao je i Dragan Čović. Iako za njim neće biti izdate nikakve potjernice jer nije oponirao zakonima države, niti odlukama OHR-a, njemu bi ipak mogle stići teške političke fakture za naplatu.
Zapravo on već plaća cijenu svoje dvolične politike jer je raskrinkan kao lažni eurofil na način da nije stao na stranu svojih koalicionih partnera iz Trojke koji su raskinuli koaliciju sa Dodikovim SNSD-om zbog opstruiranja donošenja zakona na kojima je insistrirala EU.
Koliko se Čović ponaša oportunistički prema Dodikovom secesionizmu, toliko se ponaša osvetnički prema prema strankama Trojke. Stiče se dojam da Čović želi eutanazirati Trojku, kao čedo bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphya, prema kojem je imao neskriven animozitet, na način da sabotira sve njihove napore za izbacivanjem Dodidkovih kadrova iz vlasti.
Ipak liderima Trojke ostaje zaluga da je Dodik istjeran na čistinu iz svoje jazbine u kojoj je bio nedodirljiv kao srpski vožd. Pa koliko god sad izigravao mirotvorca on je okružen „dugim cijevima“ i živi u strahu da će ga neko uhapsiti, ili, kako je sam priznao, uckmekati.
U takvoj atmosferi političkog ludila Dodik riga mržnju prema Bosanskim Muslimanima kakvu su stoljećima rigali prononsirani srpski koljači i krvoloci.
DODIK JE HRVAT(SKI) AGENT?!
S druge strane Dodik se ulaguje Hrvatima na način da im poručuje da ako su imali tešku prošlost njihovi narodi ne moraju imati takvu budućnost.
Stoga ga je Aleksandra Pandurević nedavno optužila da je hrvatski agent kojeg su zavrbovali generali HDVO-a s kojima je tokom rata švercovao naftu i cigarete.
Ranije su hrvatski mediji pisali da Dodik ima hrvatske korijene jer mu je navodno djed koji je živio u Derventi prešao na pravoslavljeitd.
Kao takav Dodik se hvali kako je nudio pokojnom Ivici Račanu da Hrvatska i RS uspostavi specijalne odnose kakve ima sa Srbijom, što je ovaj odbio.
Dodik je izrazito blizak Zoranu Milanoviću koji je,kao Račanov nasljednik, učinio pravi salto mortale u politici prema Bosni i Hercegovini. Tako da ga danas u Sarajevu doživljavaju kao islamofoba.
Iako predstavljanje Dodika kao hrvatskog agenta zvuči dosta neuvjerljivo spinovanje, ipak je njegova politika bacila jako svjetlo generalno na hrvatsku ustašozoidnu politiku. I bez toga svakim danom moćnicima u Bruxellesu postaje jasnije da se Hrvatska poput Mađarske, nakon prijema u EU vratila svojevrsnom kršćanskom fundamentalizmu. Koliko koncert Marka Perkovića Tompsona na Hipodromu govori o reinkarnaciji ustašoidne ideologije u Hrvatskoj, toliko podrška koju Zoran Milanović i Viktor Orban daju Dodiku govori o sraslosti dvaju krašćanskih fundamentalizama kad su u pitanju (Bosanski) muslimani.
Povrh svega, činjenica da se Milanović i Andrej Plenković ni u čemu ne slažu ni na lokalnoj ni na međunarodnoj razini, osim što imaju istvjetna stajališta oko političke krize u Bosni i Hercegovini, na način da podržavaju Dodika, što samo potvrđuje prethodne teze.
Zato bi ishod političke krize u Bosni i Hercegovini mogao imati dalekosežne posljedice po samu Hrvatsku. Koliko je licemjeran odnos hrvatskih lidera približio Zagreb Banja Luci, na sveg sahat i pol vožnje automobilom, kako tvrdi Plenković, toliko ga je udaljio od Sarajeva. Čak se može reči da dvije metropole nisu nikad bile udaljenije jedan od druge u svojoj novijoj povijesti.
Hrvatski lideri bi svakako željeli da Dodik i dalje stoluje u Banjoj Luci, dok, za razliku od Zagreba, za Sarajevo tu više kompromisa nema – Dodik mora biti poražen kao i njegovi pomagači!
Jer koja bi bila razlika između Dodikovog „mira“ u kojem se zatire sve što je muslimansko, kaoi Hrvatsko, na prostoru entiteta RS-a od kapitulacije?
Takvom ksenofobnom politikom Dodik je u miru ubio srce Daytonskog mirovnog sporazuma na način da je u pragmi derogirao Aneks 7. tog sporazuma, po kojem se svakom građaninu omogućava pravo na povratak odakleje protjeran u vrijeme agresije na Bosne i Hercegovinu.
Stoga se svako ko sluša eskapade prefriganog ‘mirotvorca“ Dodika pita: kako je moguć mir u entitetu ako je mrtav mirovni sporazum po kojem je taj entitet priznat kao Republika Srpska?
Jedini odgovor na ova pitanja može biti sažet u pokliču – živjela Bosna i Hercegovina!
(TBT, Tim za analitiku
