Politika u BiH ne može biti ispunjavanje srpskih i hrvatskih želja
Neka se nosi u mjesto koje se u pristojnoj prozi ne imenuje svako ko tvrdi da je Trojka, Željko Komšić, Christian Schmidt, Delegacija EU ili bilo koja zapadna ambasada prepreka dijalogu u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik govorio je sinoć u programu RTV Herceg-Bosna. Iznoseći svoj prijedlog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, Dodik je kazao kako treba “da se dozvoli Hrvatima da imaju ono što žele, da Srbi imaju ono što Žele, a Bošnjaci ono što žele ne mogu nikada dobiti, a to je da Bosna čitava bude njihova”. (Oko 14. minute.)
Dakle, koncept koji Dodik zagovara jeste ispunjavanje želja Hrvatima i Srbima u BiH, a Bošnjacima – da ne kažem šta. Ostalim čak ni to.
Bivši predsjednik RS veli da Bošnjaci nikada ne mogu dobiti ono što žele (a to je navodno da sva Bosna bude njihova). I pošto najbrojniji narod ne smije dobiti to što navodno želi, Hrvatima i Srbima treba dati sve što žele. Zanimljiva logika. Mogla bi se napisati čitava psihijatrijska studija o njoj.
Bošnjacima se nabija osjećaj krivice (zbog navodnih unitarističkih želja), a sve kako bi se stvorili uslovi da politički proces u BiH bude sveden na ispunjavanje želja druga dva naroda. Ima ahmaka u Sarajevu koji su mentalno ulovljeni u ovu klopku, pa nas uvjeravaju da treba biti darežljiv prema SNSD-u i HDZ-u i sve će biti bolje.
Ako i prihvatimo, na trenutak, ovu poluretardiranu zamisao da je rješenje svih problema u Bosni i Hercegovini u tome da se ispune želje Hrvatima i Srbima, vrlo brzo ćemo nailazimo na zid, jer naime, nije jasno šta su tačno te želje.
Umijeće mogućeg, a ne umijećeg željenog
Da mene neko pita šta je želja Hrvata u BiH, rekao bih da je to izmjena Izbornog zakona, koja bi isključivo išla u cilju jačanja njihovog položaja.
Međutim, Dodik se sinoć slomio da pojasni voditelju RTV Herceg-Bosna da je želja Hrvata – treći entitet. Dakle, ne promjena Izbornog zakona, već entitet!
Dodik je čak kazao kako bi bilo opasno za Hrvate da se izmijeni način izbora članova Predsjedništva i da se onda, u Zagrebu i drugdje, kaže kako je to kraj hrvatskog pitanja i kako prestaje svaka dalja borba Hrvata u BiH.
Ali problem je što je i treći entitet želja Hrvata, samo ako hrvatsko pitanje izolirano posmatramo od srpskog, a u stvarnosti ona nisu odvojena. Naime, Naime, ako uzmemo u obzir šta je, u Dodikovom tumačenju, želja Srba, onda se sve mijenja, pa i sama hrvatska želja.
Iako u spomenutom intervjuu nije smio kazati otvoreno da je želja Srba – secesija, Dodik je to više puta sugerisao, ističući da je Bosna i Hercegovina “nemoguća država”.
U tom kontekstu, Dodik je podsjetio da je u drugoj Clintonovoj administraciji savjetnik za nacionalnu sigurnost Sandy Berger navodno predlagao da tri naroda u BiH “treba razdvojiti u tri države”.
Dodik je time ujedno pojasnio i šta je, po njegovom tumačenju, želja Srba u Bosni i Hercegovini.
Dobro, recimo da je tako. Međutim, ako bi se ispunila srpsku želja i omogućilo pripajanje Republike Srpske Srbiji, kako bi to onda djelovalo na hrvatsku želju? Da li bi, u tom slučaju, želja Hrvata bila da imaju svoj entitet u zajedničkoj državi s Bošnjacima, ili bi i sami, vidjevši u srpskom slučaju da je to moguće, poželjeli da i njihov entitet bude pripojen Hrvatskoj? Kome bi pripale federalne općine u kojima većinom žive Srbi?
Na sastanku sa Franjom Tuđmanom, u decembru 1991, jedan od vođa probosanske linije u HDZ BiH Ivan Markešić je kazao: “I tko od nas ne bi želio da živi u Državi Hrvatskoj”, ali je odmah dodao da u stvarnosti to neće biti moguće (što se i potvrdilo).
Na istom sastanku, tadašnji čelnik HDZ u Mostaru Damjan Vlašić ističe da Herceg-Bosna jeste politička želja Hrvata u BiH. “Pa tu nema nikakvo spora”, kaže on i odmah dodaje: “Međutim, ja moram reći da je politika ipak umijeće mogućeg, a ne umijeće željenog. Što se tiče želja, tu smo svi na istoj platformi. Pitanje realizacije tih želja, to je već druga stvar.”
Tok rata, zaključivanje Vašingtonskog, a kasnije i Dejtonskog sporazuma, dalo je za pravo Markešiću i Vlašiću, a ne zagovornicima Herceg-Bosne (i njenog pripajanja Hrvatskoj).
Na koncu, i sam Dodikov politički uspon vezuje se za podršku koju je 1995. pružio Dejtonu, iako taj sporazum ni tada, ni danas nije ispunjavao želju Srba u BiH, već je odražavao realnost na bojnom polju. Stajalište SDS-ovaca, koji su tada smatrali da treba nastaviti ratovati sve dok se ne prizna državno sjedinjenje Republike Srpske i Srbije, Dodik je, prije nekoliko godina, u dokumentarcu Tri boje otadžbine propratio komentarom da je RS tada morala prihvatiti kakav-takav mirovni sporazum, jer bi, kako je rekao, izgubila da se rat nastavio.
Dodik nije u stanju razumjeti da i Bošnjaci imaju interese
Predstavnica Trumpove administracije Dorothy Shea poručila je na oktobarskoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a da SAD više neće pribjegavati intenzivnoj intervencionizmu, te da je “vrijeme za lokalna rješenja”. Ona je kazala da za rješenjima trebaju tragati predstavnici tri konstitutivna naroda.
Nedugo nakon spomenute sjednice, Dodik u intervjuu za RTV Herceg-Bosna kaže kako on ne vjeruje u dogovor u Bosni i Hercegovini, jer je ona “nemoguća zemlja”.
Kada voditelj, u jednom trenutku spomene Švicarsku i kako se u njoj različiti strane mogu dogovoriti, Dodik kaže: “Ne možemo se mi… Nama istorija ne da da se dogovorimo. Oni nisu imali tu istoriju.”
Na stranu što je historija Švicarske prepuna ratova. Suština je u tome da imamo predstavnika jednog od tri konstitutivna naroda koji poručuje da u BIH nije moguć dijalog ni dogovor. Takav stav je kao logična konsekvenca njegove koncepcije da politički proces u BiH treba biti sveden na to da se Hrvatima i Srbima ispune želje, a Bošnjacima da ide drvena medalja.
Nedavni rezultati izbora za predsjednika RS, na kojima je umjereni kandidat opozicije Branko Blanuša, zamalo pobijedio Dodikovog kandidata pokazuju da ekstremičko nevjerovanje u mogućnost dogovora nema plebiscitarnu podršku srpskog naroda. To je dovoljno.
Dogovor je moguć, uprkos teškoj historiji i svemu drugome.
Preduslov dijaloga je da ne vrijeđate sagovornika, da razumijete i priznajete da i on ima volju, interese, itd. Tek uz to moguće je tražiti srednja rješenja. Nije moguće ako mislite da je pravda ispunjavanje vaših želja. Zato se čini da je preduslov dijaloga – Dodikov odlazak s političke scene, jer je bivši predsjednik RS-a zapao u toliki ekstremizam da već dugo nije spreman priznati da i Bošnjaci imaju neke interese, koje treba uobziriti. Glasači u RS-u će odlučiti o Dodikovoj sudbini.
Ali, u svakom slučaju, svođenje političkog procesa u BiH na ispunjavanje srpskih i hrvatskih želja nikada neće biti moguće, s Dodikom ili bez njega. Stvarnost je ozbiljnija igra od toga
