Nekad je Ćudić tvrdila da će Trojka smijeniti Milorada Dodika, a danas tvrdi da će SNSD biti smijenjen tek kada Draganu Čoviću interesi Hrvata postanu važniji od interesa Milorada Dodika.
Dakle, od samouvjerenih najava smjene SNSD-a došla je do stava da Trojka o tome zapravo i ne odlučuje. Time otvoreno priznaje da Trojka nema nikakav politički kapacitet – niti odlučuje, niti se išta pita.
Uz to, Ćudić navodi da joj ne treba pritisak američkog ambasadora da bi podržala zakon o južnoj plinskoj interkonekciji jer je riječ o “strateškom interesu FBiH”. Ipak, zaboravlja reći da je Naša stranka tri puta glasala protiv uvrštavanja tog zakona na dnevni red Predstavničkog doma FBiH.
Prvom tvrdnjom priznaje nemoć Trojke, drugom prikriva licemjerje. A sve zajedno je još jedna epizoda političkog performansa u kojem se građani pokušavaju obmanuti – isto kao kad je Trojku uvjerila da „uzmu gumice“ i krenu u čistku SNSD-ovih kadrova, koji i danas čvrsto sjede na svojim funkcijama.
Nažalost, jedina stvarna snaga Trojke je politička manipulacija. Sve drugo su iluzije.
Da licemjerje nije izuzetak, već pravilo u Našoj stranci, potvrđuje i ponašanje Dragana Miokovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma FBiH. Mioković, sada već bivši policijski službenik, izražava nevjericu što intelektualci iz „Kruga 99“ imaju drskosti da kritikuju nezakonita imenovanja u UO RTV FBiH. U njegovoj viziji demokratije – kritika očito nije dozvoljena. Navikli su oni da šalju pisma novinarima kako trebaju da izvještavaju.
Kao neko ko se u ratu borio za ustavni poredak BiH, danas paradoksalno podržava imenovanje osoba koje taj isti poredak negiraju. Kandidat za UO RTV FBiH, koji otvoreno zastupa antiustavne stavove, ne smeta Miokoviću – naprotiv, aktivno ga brani i pokušava legalizirati njegovo postavljenje.
Nova vremena, izgleda, donose i nove „vrijednosti“. Ali ono što ostaje konstantno jeste licemjerna politika Naše stranke. Politika koja se mijenja kako vjetar duva, ali uvijek u pravcu ličnog i stranačkog interesa.
