U njemačkoj političkoj imaginaciji crveno-crna koalicija zauzima posebno, gotovo paradoksalno mjesto. Ona nastupa u trenucima kada se čini da nijedna druga većina nije moguća, kada prijeti institucionalna blokada ili kada se želi zaustaviti rast ekstremnih opcija. Na papiru, to je „koalicija odgovornosti“: savez dviju najjačih stranaka – socijaldemokrata (SPD) i demokršćana (CDU/CSU) – koji bi trebao garantirati stabilnost, kontinuitet i sistemsku racionalnost.
U praksi, međutim, historija pokazuje mnogo sumorniji obrazac: gotovo svaka velika koalicija završava dugoročnom erozijom socijaldemokratskog identiteta, padom biračke podrške ljevice i jačanjem protesta na rubovima političkog spektra. Upravo zato njemačko iskustvo ima posebnu analitičku vrijednost za Bosnu i Hercegovinu, gdje stranke lijevog i građanskog profila – uključujući SDP BiH – često ulaze u aranžmane s akterima centra ili desnice.
U takvim konstelacijama javlja se isto pitanje koje već decenijama progoni SPD: šta se događa sa strankom koja koalira preko svog ideološkog ruba – i može li ikada iz takve konstelacije izaći neoštećena?
I. Historijsko porijeklo paradoksa: Koalicija koja je dala legitimitet SPD-u – i odmah otvorila pukotine
Prva velika koalicija (1966–1969) u njemačkoj političkoj kulturi zadržala je gotovo romantičan odsjaj. Willy Brandt, tada vicekancelar, vodio je SPD kroz duboku modernizaciju. Koalicija s CDU/CSU-om izgledala je kao historijski kompromis koji zatvara rane poslijeratnog perioda.
Ali iza te slike nalazio se oštar rez: usvajanje „Notstandsgesetze“ – zakona o vanrednom stanju – izazvalo je revolt ljevice i pojavu vanparlamentarne opozicije (APO). Ono što je u Bundestagu izgledalo kao trijumf stabilnosti, na ulicama je izgledalo kao dokaz da spoj dvije „narodne stranke“ omogućava donošenje kontroverznih odluka bez ozbiljne parlamentarne kontrole.
Ta epizoda ostaje izuzetak po rezultatu – SPD je nakon nje ojačao – ali po mehanizmu postaje obrazac: kada centar stvori preširok blok, prostor između institucija i društvenog bunta širi se, a energija protesta seli na rubove. To je dinamika koja će se višestruko ponoviti i koju danas jasno vidimo i u postjugoslavenskim političkim sistemima.
II. Merkelina era: Tri kruga iste igre i dugi pad SPD-a
Moderna historija crveno-crnih koalicija (njem. Große Koalition, GroKo) počinje 2005. godine i predstavlja gotovo školsku ilustraciju kako socijaldemokratija gubi dah kada se sretne s moćnim centrističko-konzervativnim aparatom poput CDU/CSU-a.
Prva GroKo (2005–2009) nastala je nakon izuzetno tijesnih izbora. Iako su SPD i CDU/CSU dobili gotovo identičan broj glasova, politička težina nije bila simetrična: Angela Merkel se ubrzo nametnula kao simbol stabilnosti, dok je SPD završio u ulozi mlađeg partnera koji radi „teške poslove“. Do 2009. tone na historijski minimum od 23%. Radnička baza odlazi prema Die Linke, a nesigurni slojevi prema AfD-u. Urbaniji birači odlaze Zelenima. Stabilnost sistema pripisana je Merkel; koalicijski kompromisi pripisani su SPD-u.
Druga GroKo (2013–2017) je započela sa SPD-om u još slabijoj poziciji. Iako je uspijeva isposlovati minimalnu plaću, percepcija kod birača ostaje nepromijenjena: riječ je o „Merkel plus SPD kusur“ modelu. Rezultat 2017. – pad na 20,5% – simbolizira gubitak identiteta. SPD više ne djeluje kao stranka jasne ljevice, ali nije ni prepoznat kao nosilac centra.
Treća GroKo (2018–2021) počinje kao iscrpljujući politički kompromis. SPD prvo odbija ulazak u vladu, zatim ga prihvata nakon propasti „Jamajke“ (CDU/CSU–FDP–Zeleni). Mladi članovi stranke upozoravaju da SPD gubi dušu; ankete ga guraju ispod 15%.
Paradoks nastaje 2021. godine: SPD pobjeđuje, ali uprkos velikoj koaliciji, a ne zahvaljujući njoj. Scholz uspijeva predstaviti stranku kao pouzdanu alternativu Merkelinom kursu, ali samo zato što se eksplicitno distancirao od crveno-crnog modela i ponudio drugačiju većinu („Semafor“). To je ključna tačka: SPD pobjeđuje tek kada uvjeri birače da više neće ući u Veliku koaliciju.
III. Merzova koalicija 2025: Ponavljanje obrasca na historijski najnižoj tački
SPD 2025. ulazi u novu crveno-crnu koaliciju nakon kolapsa semafor-vlade. Izborni rezultat – 16,4% – najgori je od kraja 19. vijeka. Biračka baza ostaje snažna samo među starijim slojevima. Uprkos tome, rukovodstvo argumentira da je ulazak u vladu jedini način da se zaustavi rast AfD-a.
Novi kancelar Friedrich Merz određuje ton vlade: tvrđi fiskalno, tvrđi sigurnosno. SPD drži socijalne resore i brani status quo u vezi penzija, ali u percepciji javnosti sve više izgleda kao stranka sistema bez jasne vizije. To je trenutak u kojem se crveno-crni paradoks zaokružuje: socijaldemokrati postaju garant stabilnosti, dok istovremeno gube prostor predstavljati promjene – prostor koji preuzimaju protestni akteri.
Prije nego što izvedemo opće zakone iz ovog historijskog pregleda, važno je jasno razgraničiti šta ona jest, a šta nije. Ova analiza ne tvrdi da su velike koalicije jedini uzrok krize socijaldemokratije. SPD se suočio sa dubokim strukturnim promjenama: deindustrijalizacijom, slabljenjem sindikata, fragmentacijom radničke klase i novim vrijednosnim podjelama.
Velika koalicija je u mnogim ciklusima bila i simptom i akcelerator ove krize – ali rijetko njen primarni uzrok. Ovdje se radi o analizi specifičnih političkih mehanizama, a ne o moralno-vrednosnoj presudi. A upravo ti mehanizmi čine njemački slučaj korisnim komparativnim alatom.
IV. Sedam mehanizma koji objašnjavaju zašto SPD uvijek gubi
Kada se izdvoje iz konkretnih historijskih okolnosti, iz njemačkog iskustva izranjaju strukturni mehanizmi koji objašnjavaju zašto ulazak u veliku koaliciju često postaje sinonim za političko samouništenje socijaldemokratije. To su upravo oni mehanizmi koji daju njemačkom slučaju univerzalnu vrijednost i čine ga relevantnim za kontekste poput Bosne i Hercegovine, gdje se građanska ljevica također suočava sa iskušenjem koalicija s etnonacionalnim centrom.
Prvi mehanizam je programska konvergencija. Da bi velika koalicija funkcionirala, obje strane moraju pronaći zajednički jezik u centru. Za ljevicu to znači ulazak u tuđi narativ i razvodnjavanje vlastite tematske jezgre.
U BiH se ovaj efekt vidí kada građanske ili socijaldemokratske stranke, u želji za utjecajem, prihvate okvir jačih nacionalnih partnera. Kratkoročno dobivaju resore, ali dugoročno gube upravo ono zbog čega su privlačne svojim glasačima –kao jasna alternativa postojéćem poretku.
Ovo nužno vodi i drugoj, još opasnijoj: percepcijskoj konvergenciji. Kada dvije velike stranke potpisuju iste odluke, birač gubi mogućnost da razlikuje ko je za šta zaslužan. U Njemačkoj je to ojačalo CDU kao “autentičnu” silu stabilnosti, a SPD svelo na “dodatak”. U BiH, gdje se koalicije često pravdaju matematičkom nužnošću (“bez X ili Y nema vlasti”), ovaj efekt je još izraženiji. Razlíka između koalicije s jasnim reformskim jezgrom i one koja postoji samo radi podjele pozicija postaje nevidljiva za javnost.
Treći, ključni mehanizam je asimetrična odgovornost. U svakom takvom savezu, jači partner obično prikuplja zasluge za stabilnost, dok slabiji snosi teret kompromisa. U BiH se ova logika preslikava na kantonalne i entitetske vlade, gdje se odgovornost za nepopularne odluke često prelijeva na “mekše”, građanske partnere.
Iz ove dinamike neizbježno proizilazi četvrti mehanizam: identitetska erozija. Stranka koja prelazi ideološke granice gubi jasnoću narativa. SPD je tako izgubio radničku bazu; građanske stranke u BiH riskiraju da postanu tek administrativni aparati “bez ideološke podloge”.
shizofreniju koja je mučila SPD: žudnja za odgovornošću i utjecajem vuče ga u središte sistema, dok potreba za identitetom i razlikovanjem traži da bude njegova kritika. U bosanskom kontekstu, s dubljim društvenim podjelama i krutijim institucijama, rizik od potpune asimilacije u funkcionalni jednopartijski sistem – gdje se razlika između “alternative” i “establišmenta” konačno briše – nije teoretski, već sasvim realan.
(Odgovor.ba/ Sanin M.)
