Dragan Čović više ne testira teren – on ga sistematski priprema. Ono što je godinama funkcionisalo kao predizborni refren, politička ucjena i sredstvo mobilizacije biračkog tijela, danas se sve otvorenije oblikuje kao dugoročna strategija: promjena ustrojstva Bosne i Hercegovine kroz koncept federalizacije koji u suštini vodi ka trećem entitetu.
U godini iza nas, lider HDZ-a BiH fokusirao se gotovo isključivo na pitanje „novog političkog aranžmana“. Poruke koje dolaze iz HDZ-ovih krugova više nisu namijenjene samo domaćoj javnosti. One se plasiraju koordinirano – prema Zagrebu, Bruxellesu, Washingtonu i različitim međunarodnim političkim forumima.
Cilj je jasan: normalizirati ideju da je postojeće ustrojstvo BiH neodrživo i da je „federalizacija“ jedini izlaz.
Narativ je pažljivo biran. Ne govori se otvoreno o cijepanju države, već o „spašavanju BiH“, „zaštiti kolektivnih prava“ i „balansu između građanskog i etničkog“. Međutim, ispod te diplomatske ambalaže krije se stara ambicija – institucionalno i teritorijalno zaokruživanje hrvatske političke jedinice, s jasnim mehanizmima blokade države i dodatnim slabljenjem centralnih institucija.
Ono što ovu fazu čini drugačijom jeste međunarodni kontekst. Trideset godina od Daytona otvorilo je prostor za revizionističke interpretacije mirovnog sporazuma. Paralelno s tim, Evropska unija pokušava ubrzati pristupni proces BiH, što nužno podrazumijeva razgovor o ustavnim i institucionalnim reformama. Upravo u toj pukotini Čović vidi „jedinu priliku“.
Strategija je jednostavna: bez HDZ-a nema evropskog puta, a bez ustupaka HDZ-u nema saglasnosti za reforme. Time se evropska agenda pretvara u sredstvo političke trgovine, a proces pristupanja EU u polugu za ostvarivanje ciljeva koji nemaju veze s evropskim vrijednostima, već s etničkim teritorijalnim preuređenjem.
Istovremeno, međunarodna zajednica pokazuje znakove zamora. Rat u Ukrajini, nestabilnosti na Bliskom istoku i unutrašnji potresi unutar EU skreću pažnju s Balkana. U takvom ambijentu, prioritet postaje „stabilnost“, čak i po cijenu dugoročnog razgradnje države. Upravo na toj logici opstaje i Dodikova politika, ali i Čovićeva – različitim sredstvima, s istim efektom.
Treći entitet se više ne spominje kao hipotetička ideja, već kao „racionalno rješenje“. Takva normalizacija opasna je jer briše granicu između političkog zahtjeva i međunarodno prihvatljive opcije. A stvaranje novog entiteta ne bi značilo reformu Daytona, već njegovo faktičko rušenje. To bi zahtijevalo novi međunarodni sporazum, novi balans snaga i novu političku realnost – Dayton 2.
Uprkos tome, HDZ-ova retorika se zaoštrava. Izborna godina samo je katalizator, ne i uzrok. Ovdje nije riječ o kratkoročnom marketingu, već o dugoj igri u kojoj se evropski put koristi kao ucjenjivački alat, a slabost međunarodne zajednice kao prozor prilike.
Ako se ovaj proces nastavi bez jasnog i odlučnog odgovora, BiH se neće suočiti s reformom, već s daljom fragmentacijom. A u zemlji koja je već zarobljena etničkim vetima, dodatna institucionalna podjela ne vodi stabilnosti – vodi trajnoj blokadi.
Čović je to odavno shvatio. Pitanje je samo da li će to shvatiti i oni koji još vjeruju da se evropski put može graditi na ucjenama i etničkim linijama.
