Dok politički jaz između Sarajeva i Banje Luke često dominira naslovima, istinska dinamika moći na terenu otkriva nešto mnogo mračnije: dva politička igrača – Dragan Čović i Milorad Dodik – zapravo djeluju po gotovo identičnom planu, samo s različitim maskama i nijansama.
Njihova zajednička strategija nije skrivena, ali većina građana BiH ni ne naslućuje opseg posljedica njihovih postupaka.
Na površini, Čović i Dodik izgledaju kao politički rivali. Jedan nastupa iz Zagreba i Mostara, drugi iz Banje Luke, i svako ponekad javno kritikuje drugog. Ali ispod te fasade krije se brutalna stvarnost: obojica rade za iste interese – za jačanje vlastite moći i podilaženje vanjskim centrima moći, konkretno Rusiji, koja ih koristi kao poluge za destabilizaciju Bosne i Hercegovine.
Čović, lider HDZ‑a BiH, i Dodik, predsjednik entiteta Republike Srpske (RS), naizgled djeluju kao predstavnici različitih naroda i unutar entitetskih političkih prostora. Međutim, njihove javno izgovorene razlike i tenzije često su samo pozornica koja prekriva to da obojica pomiču BiH prema istom opasnom pravcu — razgradnji državnog sistema i stvaranju etničkih blokova moći koje mogu biti manipulirane izvana.
Dok Dodik otvoreno zagovara politiku koja dovodi u pitanje ustavni poredak i Dejtonski sporazum — pa je čak i suočen s optužbama za pokušaje urušavanja državnih institucija i zabrinutostima da bi njegov separatizam mogao dovesti do krize ili ponovnog sukoba, što se odražava i kroz sudske postupke protiv njega zbog poljuljanja ustavnog poretka i njegovih rizičnih odluka — Čović se ponaša gotovo kao “finiji” partner u istoj igri, pažljivo balansirajući između svojih nacionalnih zahtjeva i proračunatih geopolitičkih koraka.
Čovićev pristup često izgleda kao rafinirana verzija konverzije političke strategije: bez dramatičnih istupa i prijetnji, on koristi institucionalne mane i pravne manevre da u šutnji otvara vrata onome što drugi proglašavaju otvorenom destabilizacijom. Njegov pritisak na izmjene izbornih i državnih zakona, zahtjevi za autonomijom i retorika oko “zaštite prava” Hrvata zapravo postaju katalizatori koji omogućavaju Dodikovim otvorenim izazovima državnom uređenju i međunarodnim standardima da se lakše ukorijene.
Razlika između njih nije u ciljevima nego u metodama:
Dodik ide direktno — on računa na političku i institucionalnu konfuziju, otežava ustavni poredak, ide čak toliko daleko da odbija priznati sudske odluke i doživljava pokušaje pravne odgovornosti kao „vanjske napade“.
Čović radi finiju verziju istog posla — on koristi formalne institucije, promišljene zakonske zahtjeve i diplomatske manevre kako bi postepeno dovodio stvari do tačke u kojoj će svjetske politike i strani akteri vidjeti BiH ne kao jedinstvenu državu, nego kao skup etničkih blokova kojima se može upravljati izvana, bez stvarne unutrašnje kohezije.
Pitanje nije da li se radi o rivalima — radi se o koalicionoj epistemologiji iste devastirajuće ideje. Njihove brojne koordinacije, sastanci i javne izjave često služe da stvore iluziju da su oni “protivnici” ili “pripadnici različitih civilizacijskih blokova”, dok oni zapravo pripremaju teren za politiku koja fragmentira državu i oslabljuje jedinstvene institucije, ostavljajući praznu ljušturu bez realne vlasti.
U tom kontekstu, ideja da Čović “pazi da ne završi u sudskim klupama” nije samo kalkulacija — to je jasan znak da oni koji su dio političkog establishmenta znaju da njihov plan ima elemente koji bi bili pravno problematični u jačem pravnom sistemu. I zato Čović bira suptilne korake, legitimne zahtjeve i diplomatske manevre, dok Dodik izvodi grub politički udar i direktno osporava državni poredak.
Ovaj politički tandem, vođen idejom vlastitog opstanka i vanjskog utjecaja, predstavlja najopasniju prijetnju stabilnosti BiH u posljednjih deceniju i više. Njihove „različite“ taktike u suštini su zrcalni odrazi iste zamisli: centralizacija moći, ignorisanje prava građana i stvaranje sistema koji služi samo njima i njihovim međunarodnim sponzorima.
Dok političke stranke u Sarajevu i opozicija bespomoćno posmatraju, Čović i Dodik pažljivo kroje scenario budućnosti Bosne i Hercegovine – scenarija u kojem su interesi države i građana sekundarni. I dok se javnost prepušta iluziji sukoba i različitih interesa, ova dvojica političara rade zajedno, koordinirano i s hladnokrvnom preciznošću, gradeći mrežu koja dugoročno urušava integritet i suverenitet BiH.
Konačna poruka je brutalna i jasna: nije riječ o razlici između lidera ili stranačkih programa, već o tome da su Čović i Dodik, svjesno ili ne, dvije strane iste destruktivne zamisli – zamisli koja Bosnu i Hercegovinu vodi u još dublju institucionalnu i političku krizu. (ETTO)
Dvije strane iste destruktivne igre
