Cijeli svijet je čuo: U Generalnoj skupštini UN-a održana prva komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici

Komemoracija je organizirana nakon što je Generalna skupština UN-a usvojila rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Komemoraciju je otvorio ambasador BiH u UN-u Zlatko Lagumdžija.

“Ovaj događaj je ujedno i naš poziv liderima da djeluju u pravcu postizanja pravde, povjerenja i dijaloga, priznavanja i podučavanja historijskih činjenica, odavanja počasti i sjećanja na žrtve, utvrđivanja identiteta onih koji su još uvijek nestali i privođenja svih izvršitelja pravdi, suočavajući se s korijenima politika koje su dovele do genocida”, rekao je Lagumdžija.

Na komemoraciji obratio se i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković

“Današnji događaj u ovoj zgradi je od ključnog značaja, ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za cijeli svijet. Prvo, izražavam svoje čestitke svima koji su neumorno radili na usvajanju Rezolucije Generalne skupštine. Ova Rezolucija je više od dokumenta, to je obećanje da ćemo se sjećati i odavati počast žrtvama Srebrenice. To je obaveza da se takvi užasi nikada neće zaboraviti i da ćemo nastaviti težiti pravdi i pomirenju”, rekao je Konaković.

Dodao je da posebno želi izraziti duboko poštovanje prema Majkama Srebrenice.

“Vaša snaga i otpornost nas sve inspirišu. Bili ste glas žrtava i savjest naše nacije. Vaša nepokolebljiva potraga za istinom i pravdom osigurava da sjećanje na izgubljene nikada ne izblijedi”, poručio je.

Možda i najpotresniji trenutak komemoracija bio je onaj kada je za govornicu izašla Almasa Salihović, glasnogovrnica Memorijalnog centra u Srebrenici koja je preživjela genocid. Ona je opisala trenutak kada je posljednji put vidjela svog brata.

“U martu 1993. nismo imali izbora nego da pobjegnemo. Srebrenica je bila sigurna zona UN-a i to nam je bila nada. Došli smo navečer pješke i bili smo sretni da dobijemo prostoriju za noćenje. Bila je mala, ali topla. Sigurnost nije dugo trajala”, pričala je Almasa.

Ona je rekla da je užase teško prepričati.

“Živjeli smo bez osnovnih uvjeta. 11. jula 1995 naši najgori strahovi su se ostvarili. Imala sam osam godina i sjećam se bespomoćnosti. Držala sam se za majku i mislili da ćemo biti sigurni. Moja sestra i brat su išli ispred nas. Tad sam zadnji put vidjela brata, kako baca bilježnicu jer su u njoj bile molitve na arapskom. Svakim da prolazim tim mjestom i sjećam se toga.

Posmatrali kako mlade muškarce odvode. A 11. jula bili smo prisiljeni da uđemo u autobuse koji su nas trebali transportirati. Ništa nisam razumjela, a ni danas. Neću zaboraviti lica vojnika Ratka Mladića koji su tražili da im predamo sve što imamo. Dala sam mu svoju lutku. Sumnjam da se on sjeća lutke ili mene, samo se nadam da osjeća kajanje.

Mi smo došli, ali moj brat Abdulah nije se spasio.

On je ubijen zajedno sa hiljadama drugih i bačen je u masovnu grobnicu. 2008. manje od pola njegovih ostataka je pronađeni i pokopano. Nekoliko godina kasnije pronašli smo još ostataka, ali ni tada njegovo tijelo nije kompletirano”, rekla je Salihović.

Prisutnima se obratio i Nedžad ef. Grabus.

Podsjetio je da su se u BiH tokom stoljeća, simbolički kazano, dodirivali munare džamija, tornjevi katoličkih i pravoslavnih crkava te sefardske i aškenaske jevrejske sinagoge.

“Cijela je BiH kao išarani ćilim sa svojom muslimanskom, katoličkom, pravoslavnom, protestantskom i jevrejskom komponentom. Bosanski duh je kosmopolitski; u BiH nikome nije tijesno i ima mjesta za sve njene građane.

Ta snaga duha i zajedništva sačuvala je sve vjerske objekte tokom opsade Sarajeva od 1992. do početka 1996. i zbog te snage nije se podleglo nikakvom revanšizmu niti osveti. Sarajevo je jedan od svjetskih simbola zajedništva različitih vjerskih identiteta i stjecište različitih kultura – i to ne samo kroz sakralne objekte nego i kroz živu vjeru zajednica koje međusobno isprepletene žive u miru, svako u svom identitetu”, rekao je muftija.

“Srebrenica nas opominje i podsjeća kako strašno nasilje devastira etičke dimenzije koje čuvaju ljudsko dostojanstvo. U Srebrenici je prekršeno zlatno pravilo – zapovijed protiv neopravdanog ubijanja – i tako je ubijeno na hiljade svjetova. Jedan čovjek je jedan svijet. U etičkom monoteizmu u Starom i Novom zavjetu, te u Kur’anu, svaka osoba je svijet za sebe”, rekao je Grabus.

Citirao je Kur’an : ‘Ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je cijeli svijet ubio, a ko spasi jedan život kao da je spasio živote svih ljudi.’ (El-Maida, 32)

“U svima nama poznatom primjeru bratoubistva, o kojem govore Biblija i Kur’an, kojeg je počinio Kabil nad bratom Habilom, imamo snažnu poruku da nisu isti ubica i nevino ubijena osoba. Ta etička poruka često se relativizira u slučaju genocida u Srebrenici – od negiranja do širenja neistina o žrtvama genocida. Zato je važno djelovanje međunarodne zajednice i lokalnih aktera da se ne dopusti poricanje i negiranje zločina genocida u Srebrenici jer to vodi u nove zločina.”