Sebija Izetbegović postala je vjerovatno jedina javna ličnost u BiH koja je u jednom te istom izlaganju uspjela spojiti prizivanje Boga, otvoreno proklinjanje ljudi, vrijeđanje izrazima poput „bagra“, „glupani“ i „kukavice“, te završiti poruku frazom „na hajr“.
Takav govor nije ni emotivan ispad ni nespretna formulacija, već svjestan javni nastup u kojem se religija koristi kao paravan za lični bijes. Bog se ne priziva radi pravde, istine ili institucionalnog raspleta, nego radi kazne nad protivnicima, uz poruku da su neki već „teško kažnjeni“. To nije vjera — to je retorika osvete.
Važno je naglasiti da u islamskom učenju proklinjanje ljudi nije dozvoljeno. Islamska tradicija pravi jasnu razliku između traženja pravde i zazivanja kazne nad konkretnim osobama.
Vjerniku je dopušteno da traži pravdu i da se žali na nepravdu, ali ne i da vrijeđa, proklinje ili izražava zadovoljstvo tuđom kaznom.
Čak i kada Kur’an govori o Božijoj kazni, to su opće formulacije koje dolaze iz božanskog autoriteta, a ne iz ličnog bijesa pojedinca.
Zato je posebno licemjerno kada se nakon niza uvreda i kletvi poruka završava sa „na hajr“ — izrazom koji znači dobro, mir i smirenje. U tom kontekstu, ta fraza ne popravlja poruku, nego je dodatno ogoljava.
Namjera Sebije je bila jasna — prikazati se kao vjernica. Efekat je bio suprotan — status je rekao sve ono što vjera ne dopušta.
