
Halid Bešlić o ratu, domovini i skromnosti: “Država se ne pravi samo u rovu”
Došao je, u Sarajevu ima stan, a u Beogradu firmu. Svojim licem i sam sebi govorio: “Hoćeš Halide da budeš kao i svi, da zaboraviš, da nosiš tuđe pare i zaboraviš odakle si?”
Ipak, nije! Otvorio je firmu za 2000 povratnika. Kaže: “Ko ne zna da pjeva, neka ide u preduzeće!”
DANI: Halide, kad ste otišli iz Sarajeva?
HALID: Mjesec dana prije rata. Ja sam imao radio, pa sam slušao. Pratio sam razvoj situacije. Posljednjih pet godina sam radio samo vani. Radio sam, pjevao sam za izbjeglice. Za to vrijeme mi se činilo da živim u Sarajevu.
DANI: Kakvi su bili prijatelji?
HALID: Kakvi prijatelji? Ja sam otkrio da ih nemam. Prije sam ih imao. Kad je počeo rat, ostali su, samo kad sam došao, sam sam stao, ali sam kontao da neće biti rata, ali kad mi je sin javio da neće biti rata? Kakvi?
DANI: Kada ste se vratili?
HALID: Prvi put 1994. godine. Tada su me, čini mi se, gledali drugačije. Mislili su da sam ja, kad sam došao, došao samo zbog sebe, ali nisam. Ja sam samo gledao oko sebe. Vidio sam da je to moja prva slika o tom gradu. Ipak, ja sam bila drugačija slika. Jednom sam ušao u Zagreb, i sam sebi govorio:
“Hoćeš Halide da budeš kao i svi, da zaboraviš, da nosiš tuđe pare?”
Ja sam 100.000 maraka, i o tom ja neću ni da pričam. Od toga sam kupio jednu prikolicu cigareta. Ušao sam u Sarajevo i rekao: “Evo, to vam je od mene.” I to vam je to.
DANI: Da li je zaista bio sam?
HALID: Jesam. Banka nije falila.
DANI: Ali je zaista bio sam?
HALID: Banka nije falila.
DANI: Ali je zaista bio sam?
HALID: Banka nije falila.
DANI: Ali je zaista bio sam?
HALID: Banka nije falila.
DANI: A kad sam bio ovdje, vidio sam da je bilo tu onih koji su bili tu, ali ja ih nisam tražio. Vjerujte mi da ih nisam tražio. Bio sam sam. Kao, ne. Da ja sad kažem: “Ja sam bio heroj,” nisam bio. Bio sam normalan.
DANI: Prisjećalo se tada da ste imali problema na samom početku rata?
HALID: Prisjećalo se tada da ste imali problema. Kažu da ste vi jedini pjevali u brigadi Zukija Pjanića (102. brigada). Kad sam došao, bilo je sto ljudi. Da li je u tome neka optužba, da li? Da li sam ja sad ovdje optužen?
Ja sam čovjek i ne dam da me ostavi zadnjeg. Kada je došao jedan od organizatora i rekao:
“Halide, sutra je tvoj nastup na Ilidži,” ja sam otišao. Svi su mi se zahvalili. Samo, ja sam to radio iz duše. Nema tu nikakve naknade.
DANI: Kakvi su bili tada, s kim ste kontaktirali?
HALID: Ja sam imao nekoga, s kim sam pričao. Ne, meni to nije bilo bitno.
DANI: Nije bitno.
HALID: Nije bitno.
DANI: Možda neki sebe smatraju herojima?
HALID: Morate shvatiti da se država ne pravi samo u rovu. Šta bih ja bio da sam ostao ovdje? Samo jedan broj. Mislite li da bih ja pucao? Da sam bio ovdje, vjerovatno bih bio predsjednik nekog udruženja. Koliko sam ja mahnit, sigurno bih otišao s borcima u brdo. Ne bih mogao gledati da moja raja gine, a da ja ne odem. A na kraju krajeva, bolje mi je da ostanem živ nego da poginem. Jer ja, kao neko ime i prezime ove države, mogu više doprinijeti nego običan čovjek.
DANI: Pričalo se da ste imali problema u jednoj od jedinica Armije RBiH?
HALID: Zvali me da pjevam u 102. brigadi. Uredno sam čekao da pjevam, misleći da su me ostavili zadnjeg, kad je došao jedan od organizatora i rekao: “Izvini, Halide, stigla je naredba da ne možeš pjevati.” Bilo mi je teško, ali sam to dostojanstveno podnio.
DANI: Kad ste prošli put bili u Face to Face, tada Vam je postavljeno pitanje kako se osjećate pored Perice Simonovića, Beograđanina koji je ostao da brani Sarajevo, a vi otišli. Kako ste se osjećali?
HALID: Ta emisija… Ja sam vam gore ko narodni heroj. Kad sam otišao, kaže raja: “Kad Halidu ono uradiše, šta će nama?”
DANI: Zašto niste došli na derbi?
HALID: Majke mi, ne znam kako bih podnio od sramote i bruke da mi raja počne zviždati. Trebao sam igrati u onoj utakmici prije derbija, ali kontam: đe ću da mi zviznu.
DANI: Mislite li se vraćati u Bosnu?
HALID: Mislim. Ja sam svakako ovdje svake hefte. Ja sam faktički ovdje.
DANI: A fiktivno?
HALID: Fiktivno se ne mislim vraćati do penzije.
Ovo je razgovor iz 1996. godine koji su objavili Dani.
Danas, gotovo tri decenije kasnije, kroz svaku rečenicu vidi se Halidova skromnost i njegova istinska povezanost s narodom.
Sarajevo ga je voljelo, i onda kada su mu zviždali – i danas, kada mu se klanja s poštovanjem.