KOLUMNA
Ako pažljivo slušamo isključivo javne izjave Denisa Bećirovića o NATO putu Bosne i Hercegovine, dobija se slika politike koja je formalno jasna, ali suštinski prazna.
U njegovom diskursu NATO se redovno pojavljuje kao strateški cilj, važan partner, sigurnosni okvir i civilizacijski izbor, ali iz tih izjava izostaje ono ključno – politička operativnost.
Bećirovićev narativ o NATO-u je dosljedan, ali uvijek bez rokova, bez mehanizama i bez odgovornosti.
NATO je u njegovim izjavama pravac, ali ne i proces. Govori se o NATO-u kao garanciji sigurnosti, kao logičnom putu Bosne i Hercegovine, kao strateškom interesu države i dijelu evroatlantskih integracija, ali se ne govori o političkim blokadama unutar institucija, o konkretnim potezima Predsjedništva, o rokovima, o pritiscima, o odgovornosti, o imenovanju onih koji koče proces, niti o političkim posljedicama nečinjenja.
U njegovim izjavama NATO je uvijek smješten u budućnost. Bosna i Hercegovina “treba da ide ka NATO-u”, NATO put je “važan”, to je “strateško opredjeljenje države”, evroatlantske integracije su “cilj”. Ali nikada se ne čuje da je mehanizam pokrenut, da su blokade razbijene političkim pritiskom, da postoje konkretni koraci, jasni rokovi i imenovani nosioci odgovornosti. Tako NATO u njegovoj politici postaje retorički simbol, a ne politički projekat.
Iz njegovih riječi jasno se vidi obrazac u kojem se NATO koristi kao identitetski marker pripadnosti Zapadu, a ne kao realan državni proces. To je poruka biračkom tijelu, a ne institucijama. Ideja, a ne strategija. Vrijednost, a ne mehanizam. Bećirović ne govori kako se ide u NATO, nego samo zašto. Ne govori kada, nego samo da treba. Ne govori ko koči, nego da postoje “izazovi”. Ne govori ko je odgovoran, nego da je “sistem složen”. NATO put Bosne i Hercegovine tako postoji samo kao narativ, ne kao politika.
Iz njegovih izjava se vidi i stalno izbjegavanje političkog konflikta. NATO integracije ne mogu se voditi bez konflikta interesa, bez jasnog imenovanja onih koji blokiraju, bez političkog pritiska, bez institucionalne borbe i bez cijene. Međutim, Bećirovićev diskurs je uvijek pomirljiv, diplomatski, oprezan, proceduralan i neutraliziran. To je jezik stabilnosti, ali i jezik političke neefikasnosti. NATO put nije diplomatska tema, nego politički sukob, a ko ga ne vodi kao sukob, taj ga faktički i ne vodi.
Iz Bećirovićevih vlastitih izjava jasno proizlazi da on NATO vidi kao vrijednost, ali ga ne vodi kao proces. On ga tretira kao političku orijentaciju, a ne kao operativni projekat države, kao identitet, a ne kao institucionalni mehanizam, kao ideju, a ne kao političku borbu. Zato Bosna i Hercegovina ne ide ka NATO-u, iako se o NATO-u stalno govori.
Jer između rečenice da je NATO cilj i stvarnosti u kojoj Bosna i Hercegovina ide u NATO stoje politika, moć, odgovornost, sukob i liderstvo. A u Bećirovićevim izjavama o NATO-u toga nema.
I zato nas Denis Bećirović nije uveo u NATO. Ne zato što je protiv, ne zato što ne želi i ne zato što ne zna, nego zato što njegov NATO postoji u govoru, a ne u političkom djelovanju.
