U Bosni i Hercegovini postoji posebna vrsta političkog “poduzetništva”: vlast napravi štetu, sakrije tragove, odbija odgovornost – a na kraju račun plati država.
Slučaj Viaduct, u kojem je država BiH iz džepa građana isplatila više od 100 miliona maraka zbog katastrofalno sklopljenih i još gore vođenih koncesija vlasti Republike Srpske, samo je najdrastičniji dokaz te prakse. I nije kraj – dvije nove arbitražne bombe već su aktivirane, odbrojavaju, i čekaju samo trenutak da eksplodiraju na teret budžeta svih građana.
Viaduct je bio najavljen kao investicija stoljeća: gradilišta, razvoj, radna mjesta, moderni projekti. Na kraju smo dobili – pustoš. Prazna obećanja. Betonske skelete usred ničega. A investitor, umjesto da proizvodi napredak, proizvodio je tužbe. I svaka tužba je padala na državu BiH, iako su greške, propusti i nepoštivanje koncesionih ugovora bili isključivo rezultat vlasti Republika Srpska. Ta ista vlast se godinama igrala koncesijama kao da su privatni bilježnički ugovori – dijelili su ih šakom i kapom, obećavali brda i doline, a kada su investitori shvatili da iza tih obećanja ne stoji ništa osim političkog blefiranja, okrenuli su se arbitražama.
I, naravno, nije entitet taj koji plaća. Ne. Račune podmiruju svi – od Bihaća do Neuma. Politička bahatost jednog režima postaje finansijsko samoubistvo cijele države.
U cijeloj priči najporaznije je ponašanje institucija RS-a. Godinama su negirali odgovornost, odbijali platiti, tvrdili da je investitor kriv, da “ništa ne duguju”. A onda – muk. Kada je arbitraža presudila, naglo su se povukli, pustili državne institucije da rješavaju njihovu katastrofu, a novac otišao iz budžeta BiH kao da se radi o sitnom računu za parking, a ne o iznosu dovoljnim da se izgradi bolnica, obnovi škola ili pokrene desetine razvojnih projekata.
I sada, stižu nove dvije arbitraže. Još dvije investicije koje su trebale biti “strateške”, još dvije koncesije dodijeljene uz fanfare i politički marketing, a bez osnovnih elemenata pravne sigurnosti, transparentnosti i ekonomskog smisla. Investitori su shvatili ono što javnost tek treba da uvidi: vlast RS-a je davala obećanja koja ne može ispuniti, sklapala poslove koji nisu održivi, i stvarala obaveze koje će pasti na leđa svih građana.
Država sada pokušava spasiti što se spasiti može kroz tzv. “mirno rješavanje sporova”. Formirani su pregovarački timovi. Vijeće ministara BiH upozorava da je situacija ozbiljna. Ali u pozadini visi logično pitanje: Zašto građani cijele države plaćaju ceh privatnih grešaka jednog entitetskog rukovodstva? Zašto se novac iz zajedničke kase koristi da se pokrivaju propali projekti koji su od početka bili sumnjivo dizajnirani i netransparentno dodijeljeni?
Viaduct je pokazao obrazac: vlast Republike Srpske pravi štetu, gura probleme pod tepih, optužuje investitore, glumi moć – a onda, kada pravna istina dođe, prepusti državi da brani ono što se odbraniti ne može. A državni organi, umjesto da kažu “dosta”, gase požare koje su institucije RS-a same izazvale, dok se građanima prešućuje prava istina – da žive u državi u kojoj politička glupost, korupcija i bahatost imaju cijenu. I to cijenu koju plaćaju svi.
Ovo više nije spor o koncesijama.
Ovo je otvoreni test izdržljivosti državnih finansija.
Ako se ovakav model nastavi, Bosna i Hercegovina neće slušati o “razvoju” ili “investicijama”, nego o novim arbitražama, novim odštetama i novim stotinama miliona koje odlaze u vjetar zbog tuđih grešaka.
A najgore je što se niko iz vlasti RS-a neće izviniti, podnijeti ostavku ili priznati odgovornost.
Jer u ovoj zemlji, politička elita ima jedan nepisani zakon:
Oni prave štetu – država je plaća.
