Ambasador otuđio ikonu i uručio Dodiku a Tužilaštvo i Sipa spavaju zimskim snom

U ovom momentu nikom nije poznato šta ambasador Željko Samardžija čini sa krunskim dokazom u krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika, odnosno sa ikonom koja je predmet globalnog političkog skandala. Može tako jer nema sudske naredbe za privremeno oduzimanje predmetne ikone, a za šta su direktno odgovorni Dodikovi sučesnici Gordana Tadić i Darko Ćulum…

Do momenta pisanja ovog teksta ambasador BiH u Moskvi, Željko Samardžija, sa ikonom koju je Sergej Lavrov putem ambasade vratio “poklonodavcu” čini šta mu drago, iliti šta je po kriminalnom dogovoru prethodno isplanirano. Bukvalno možemo tvrditi da je ambasador otuđio predmetnu ikonu ili taj dokaz, pa čak i sa namjerom sprečavanja dokazivanja i vođenja zakonite istrage.

Medijska zajednica pribavila je “dokaze” da je ambasador u Moskvi preuzeo ikonu-dokaz, da je sinoć doputovao u Sarajevo, te da se jutros nije pojavio u Ministarstvu inostranih poslova BiH radi predaje predmeta shodno pravilima službe. Po svemu sudeći svoju neposrednu pretpostavljenu ministricu Biseru Turković nije obavjestio gdje se nalazi i šta radi.

Razumljivo, pojedini mediji već postavljaju pitanja oko mogućnosti zamjene ikone preuzete u Moskvi nekom drugom ili sličnim oblicima prikrivanja dokaza i samog krivičnog djela. Problem je u činjenici da je ambasador čak medijski najavio ovakav marifetluk. “Poklon ikona se putem Ambasade vraća poklonodavcu da se izvrše potrebne provjere. Mi dalje nemamo šta komentarisati. Nadam se da me razumijete. Samo radimo svoj posao. Niti smo je nabavljali niti smo ovlašteni procjenitelji. Biće diplomatskim kanalima vraćena ovih dana”, izjavio je za N1 ambasador Samardžija prije polaska, a naši mediji su to masovno prenijeli.

Niko njega nije ovlastio za direktno vraćanje ikone “poklonodavcu”, a još manje da na ovakav način otuđi tako važan predmet. Njegova pravna obaveza bila je pojaviti se u resornom ministarstvu, te nadležnoj službi predati sve šta je preuzeo u Moskvi – od ikone do dokumentacije. I da se ta službena radnja validno zadokumentuje.

No, kao iskusan kriminalista znam razloge ovakve ambasadorove “slobode”, a tiču se direktne odgovornosti Tužilaštva BiH i Agencije za istrahe i zaštitu – SIPA. U tekstu “BISERA TURKOVIĆ U PROJEKTU IZNUĐIVANJA DODIKOVE OSTAVKE: U aferu “Ikona” uključuje se ukrajinsko tužilaštvo!” objasnio sam kako i zašto je ministrica Turković animirala državno tužilaštvo i ovu policijsku agenciju. Apostrofirajući da je Tužilaštvo BiH oformilo krivični predmet, a nakon čega u ovoj aferi nastupaju bitno drugačija pravila.

Gordana Tadić i Darko Ćulum su odgovorna lica tužilaštva i policije, te u tom svojstvu odgovaraju za rad organa kojima rukovode. Time snose direktnu odgovornost zašto nema sudske naredbe koja ambasadora Samardžiju obavezuje na predaju predmeta tužilaštvu ili policiji. Zakon o krivičnom postupku BiH vrlo precizno razrađuje oblast privremenog oduzimanja predmeta u svrhu dokazivanja, a esencijalni oblik je putem sudske naredbe. Zakon predviđa i druge mogućnosti (neodložne radnje), ali nisu bitne za ovu pravnu stvar.

Po zakonskoj obavezi i pravilima struke Ćulumovi inspektori zaduženi ovim predmetom po saznanju, a kakvo je medijski bilo masovno prezentovano, da se sporna ikona nalazi u našoj ambasadi u Moskvi morali su pribaviti sudsku naredbu za privremeno oduzimanje predmeta – kao radnju obezbjeđenja dokaza u daljem krivičnom postupku. Za dobijanje takve naredbe trebalo je pribaviti saglasnost tužilaštva, te Sudu BiH uputiti zahtjev za izdavanje naredbe. I bez ikakvih dilema sud bi izdao pomenutu naredbu.

Gordana Tadić i državno tužilaštvo ovde snose veću odgovornost obzirom da je postupajući tužilac zadužen ovim predmetom procedurano gledano mogao brže i jednostavnije pribaviti sudsku naredbu, te istu samo proslijediti policiji na realizaciju. Poentiram: ukoliko je zadužen predmetom tužilac je u zakonskoj obavezi preduzimanja radnji dokazivanja. To da je predmetna ikona polazišni i određujući dokaz postojanja ili nepostojanja krivičnog djela besmisleno je obrazlagati.

Pored toga, sve u cilju obezbjeđenja dokaza, tužioci i inspektori imali su mogućnost kontaktiranja ambasadora i upoznavanja sa postojanjem sudske naredbe, te pozivanja da se odmah po dolasku (sa aerodroma) javi u službene prostorije radi realizacije naredbe. Pritom i da ga upoznaju sa posljedicama nepostupanja po sudskoj naredbi.

Po Zakonu o krivičnom postupku BiH lice koje odbije predati predmete može se kazniti novčano do 50 000 Km, a zbog daljeg odbijanja i zatvoriti do 90 dana. Teško da bi ambasador prihvatio provesti u zatvoru tri mjeseca, i to nakon izricanja novčane kazne, a da ne pominjem opciju određivanja pritvora u svojstvu saučesnika krivičnog djela i kasnije kazne. Zato ukazujem koliko je bilo važno blagovremeno pribaviti sudsku naredbu i na takav način obezbjediti ovaj ključni dokaz i pretpostavku dalje istrage.

Propuštanjem dužnih radnji tužilaštvo i policija omogućili su ambasadoru Samardžiji svakojake manipulacije sa dokazima, pa sve do toga da u konačnici uništi ili zamijeni dokaz. Elem, bez ikone kao dokaza nema krivičnog djela i samo se možemo zamajavati kojekakvim kvaziistragama i drugim procesima. Mogao bih sad u desetinama primjera objašnjavati kako bez polazišnog i određujućeg dokaza nema mogućnosti vođenja krivičnog postupka, no smatram da je i pravnim laicima jasno o čemu govorim.

Prije puštanja ovakvih objava praktikujem provjeriti ima li kakvih promjena u tematskim dešavanjima, pa tako doznajem za malopređašnje saopštenje Ministarstva inostranih poslova BiH o tome da se ambasador još uvijek nije javio, da pojma nemaju gdje se nalazi i šta radi, te da iz ministarstva traže hitnu reakciju Tužilaštva BiH. Ne bi se Željko Samardžija ovako ponašao da je suočen sa sudskom naredbom kakvu objašnjavam.

Za kraj moram pomenuti moju omiljenu izreku: “Nema savršenog zločina, jedino postoje loši kriminalisti.” i sa te strane neću Dodiku javno čestitati izvlačenje iz ove situacije kako sam to obećao u prethodnim tekstovima na ovu temu. Ovakvu i slične ujdurme prije njega izvelo je na hiljade iskusnih kriminalaca, no uvijek je u pozadini postojala nekompetentnost ili saučesnička odgovornost unutar pravosuđa i policije.

Kad na tako odgovornim pozicijama držimo Gordanu Tadić i Darka Ćuluma iluzorno je govoriti o “sposobnosti” organa krivičnog gonjenja za procesuiranje banalnih krimena, a kamoli spram ovako problematičnih situacija o kakvima bruji cijeli svijet. Već vidim kako će se Dodik izvući iz aktuelnog problema, no za Tadićku i Ćuluma nisam siguran. Nekog ćemo naprosto morati žrtvovati, pa makar ove što spajavu zimskim snom i u vaskolikom čovječnstvu jedino njima nije poznato šta se dešava.