Vučić hrani lažni mit o opkoljavanju, pretvarajući Srbiju u paranoičnu tvrđavu koja se oslanja na strano naoružanje i imperijalističku nostalgiju.
Ovaj diskurs samoviktimizacije je maska ekspanzionističke politike, koja ima za cilj destabilizaciju regije kroz strah i vojni pritisak.
U međuvremenu, apatija Zapada čini ovu igru još opasnijom, dajući Srbiji prostor da manipuliše krhkom ravnotežom na Balkanu…
Najnovije izjave srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, nakon izvještaja o operativnom stanju oružanih snaga za 2025. godinu, označavaju mračan zaokret u sigurnosnom diskursu na Zapadnom Balkanu.
Retorikom opterećenom paranojom, naglasio je potrebu za formiranjem onoga što naziva „regionalnim vojnim savezom protiv Srbije“, otvoreno ciljajući na rastuću saradnju između Tirane, Zagreba i Prištine.
Ova izmišljena naracija služi kao opravdanje za neviđeni proces militarizacije koji Srbiju pretvara u izolovani garnizon. Vučić je, tonom lažnog proroka, rekao da se Beograd ponaša „odgovorno“ kako bi spriječio agresiju svojih susjeda, dok su se odbrambene sposobnosti zemlje dramatično povećale, posebno u vazduhoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani.
Ovu militarizaciju podržava rekordni budžet, koji dostiže 2,65 posto bruto domaćeg proizvoda, pri čemu više od polovine sredstava ide na naoružanje i ratnu tehnologiju.
Srbija se hrani ruskim, kineskim, a nedavno i francuskim sistemima, dok povratak 75-dnevne obavezne vojne službe ima za cilj stvaranje velike ljudske rezerve, spremne da se iskoristi kao topovsko meso u Vučićevoj opasnoj igri.
Ako je Srbija zaista željela dobrosusjedske odnose, ne postoji logičan razlog da se osjeća ugroženom od strane svojih susjeda. Tirana, Zagreb i Priština su otvoreno izjavili da je jačanje njihove odbrane odgovor na rusku prijetnju i potrebu za osiguranjem istočnog boka NATO-a.
Ali činjenica da se Vučić osjeća ugroženim ovom zaštitom potpuno razotkriva njegov stav: Srbija implicitno priznaje da su njeni interesi blisko povezani s Moskvom.
Vučić, poput Putinove marionete, pretvara “sindrom samoopkoljavanja” u sredstvo održavanja regije pod napetošću, dok Zapad nastavlja pokazivati opasnu apatiju.
Relativna šutnja NATO-a i SAD-a prema ideologiji “srpskog svijeta” i riziku destabilizacije Bosne i Hercegovine u regiji se tumači kao štetna tolerancija.
Vučić, svojim sve oštrijim tonovima, upozorava na političko i duhovno jedinstvo s bosanskim Srbima, dok se Washington i Bruxelles i dalje zadovoljavaju rutinskim izjavama, ostavljajući prostor Srbiji da iskoristi njihovu pasivnost kako bi promijenila “de facto” odnos snaga.
Ova ubrzana militarizacija i retorika “opsade” također su ozbiljno pogodile proces dijaloga između Prištine i Beograda, pomjerajući fokus s diplomatske normalizacije na krhku vojnu ravnotežu.
Srbija koristi brzo naoružavanje i upozorenja o ujedinjenju Srba kao sredstvo pritiska, šaljući poruku da je spremna braniti svoje interese i izvan okvira u kojima posreduje Brisel.
Ovakav pristup čini dijalog gotovo nefunkcionalnim. Svaki korak koji Kosovo preduzme kako bi ojačalo svoj suverenitet, Beograd prikazuje kao dio „agresivnog pakta“, stvarajući beskrajan ciklus optužbi koje drže region u zamrznutom stanju sukoba.
U tom kontekstu, apatija NATO-a i SAD-a stvara opasnu asimetriju, gdje se dijalog više ne smatra sredstvom za postizanje mira, već prostorom u kojem Srbija kupuje vrijeme kako bi povećala svoju vojnu nadmoć.
Osjećajući se pod pritiskom ove militarizacije i nesigurnom zbog mlake međunarodne reakcije, Priština je prisiljena tražiti bliže saveze s Tiranom i Zagrebom, što pojačava Vučićev narativ o “antisrpskim” savezima.
Balkan se pretvara u šahovsku tablu, gdje kretanje trupa i kupovina projektila imaju veću težinu od sporazuma potpisanih na papiru. Jedan jedini incident mogao bi izazvati novu krizu, dok zapadna diplomatija, preopterećena time što se nije uspjela nositi s popriličnim brojem kriza, izgleda nespremna da je upravlja.
