Piše: Dražen Živković, Blic
Na tabli zvanoj Srbija, Aleksandar Vučić već više od decenije igra partiju koja ne liči na klasičan šah.
Ovo je igra bez pauze, bez predaha, bez vremena za razmišljanje. Protivnici dolaze sa svih strana – spolja, iznutra, odozgo i odozdo. I svi igraju protiv jednog kralja koji nikada nije imao priliku da povuče potez bez prijetnji – matom, aferom, sankcijama.
Već na početku vlasti, Vučić je preuzeo ulogu koju mnogi lideri odbijaju – odrekao se komfora zarad kontrole. Ušao je u partiju kroz ekonomski gambit: fiskalna konsolidacija, stezanje kaiša, bolni rezovi. Nije bilo “sto dana mira”. Umjesto prednosti početne pozicije, odmah je bio u defanzivi, pred publikom koja nije navijala, već se latila kamenja.
Dok su se protivnici bavili konstrukcijama skandala, Vučić je povukao iznenađujući potez – počeo je da zida. Auto-putevi niču po čitavoj zemlji: Miloš Veliki, Moravski koridor, Fruškogorski tunel. Politički pritisak traje, ali mašine rade, bez greške i bez pauze.
Za razliku od klasične sredine partije u šahu, koja podrazumijeva strategiju i manevrisanje, Vučićeva sredina igre je simultanka. Jednim okom gleda prema Briselu, drugim prema Vašingtonu, trećim ka Moskvi, četvrtim prema Prištini. Na domaćem terenu dočekuju ga opozicioni mediji, ljevica sumnjičava, desnica ratoborna, akademske elite cinične, a internet aktivizam nemilosrdan.
Ovdje se ne igra šah protiv njega – ovdje se bacaju figure, pale table, prekida sat. I kad pobijedi na izborima, ne dobija priznanje već novi napad. Kao da izbori nisu ni održani.
U pozadini te buke, otvaraju se fabrike: kineske, njemačke, korejske. Novi Sad postaje IT centar, Kruševac automobilistički klaster, Leskovac se vraća na tekstilnu mapu. Srbija se tiho popunjava novim figurama koje ne galame – već proizvode.
U Vučićevoj partiji kraj ne postoji. Ne priznaje se mat, ne priznaje se remi. Ako pobijedi – kažu da je krao. Ako izgubi pijuna – to je nacionalna katastrofa. Protivnik ne želi kraj – želi da tabla stalno gori, da igra traje do iscrpljenja.
A paradoks je jasan: figura pod konstantnim udarom, ali tabla stabilna. Srbija politički mirna, ekonomski raste, strateški balansira. Opozicija traži reset, ali zemlja ide naprijed – raste BDP, pune se devizne rezerve, otvaraju se nova radna mjesta. Brojevi ne odgovaraju narativima o propasti, pa se ignorišu.
Ova partija se ne igra po pravilima. Tabla je iskrivljena, sat ide samo njemu, protivničke figure se množe, a publika navija za poraz. Ipak, partija traje. Nema genijalnog rješenja, nema pomoći sa strane. Samo upornost da se ne preda.
Dok se protivnici povlače u tvitove i performanse, Vučić otvara bolnicu, gradi prugu, potpisuje energetski sporazum. Dok ga nazivaju diktatorom, on asfaltira drum do sela za koje ni ministri nisu čuli.
Ovo nije apologija. Ovo je stvarnost. Predsjednik koji nije imao nijedan dan mira, koji igra partiju bez kraja, pod reflektorima, pod pritiskom, i još uvijek stoji. Možda mu istorija neće priznati sve što je izdržao, ali jedno je sigurno – Aleksandar Vučić je jedini predsjednik u Evropi koji vodi rat bez rata. I koji još uvijek stoji.
BLIC
📢 Imate mišljenje o ovoj temi?
Uključite se u raspravu i ostavite komentar na našem sajtu ili društvenim mrežama. BALKAN X PORTAL
