Ako ste vatreni navijač naših „Zmajeva“ onda nikako niste mogli a da na svim utakmicama za kvalifikacije naše nogometne reprezentacije ne vidite ČAUŠA – muška voda Kladanj. Zanimljiva priča o ovom čovjeku zaustavlja dah njegovom sagovorniku. Čauš – Hazim Čaušević, Rus rođen je u Brloškom Potoku pored Kladnja.
Priča o jednom Bosancu, ipak nije samo priča nego kratki predložak za njegov životni roman.
„Sve je počelo“, kaže Hazim,“Kada sam prije 31 godinu radio u Makarskoj. Imao sam tada u bivšoj Jugoslaviji malu građevinsku firmu. Upoznam čovjeka koji mi ponudi da na Žabljaku u Crnoj Gori tada napravim najveću privatnu pekaru u toj bivšoj jugoslovenskoj republici. Kada su ljudi vidjeli kako je to urađeno dođu do mene predstavnici ondašnje beogradske firme „Rad“ i predlože mi da sa svojim ljudima idem na rad u Rusiju. Samarska oblast u Rusiji koja ima preko četiri i po milona stanovnika postaje tada moja nova domovina“, prisjeća se Hazim u razgovoru za bhdijaspora.net.
Kada je došao u grad Sizren na cestama su se mogle vidjeti samo „Lade“ raznih izvedbi, njegov „golf kec“ i „Mercedes“ koji je vozio prevodilac te beogradske firme. To je sve bilo pred sami rat, Hamza dođe kući 1991.godine, opet se vrati u Rusiju, počne raditi za Sarajliju, Esada Taradžiju u gradu Notroick koji je od Moskve udaljen 2.000 kilometara. Opet se Hamza vrati u Samarsku oblast i upozna Šurkiju Ramića.
„Radio sam kod Šukrije koji je moj drug i danas koji me je nagovorio da 1997. godine otvorim svoju građevinsku firmu „Arskom“ koju imam i danas“, pojašnjava Hazim.
Ništa ovo ne bi bilo interesantno da Hazim nije volitelj ljudi, ljubitelj sporta , posebno nogometa, domoljub Rusije, patriota Bosne, čovjek koji je volio i voli žene, te onaj koji je plivao u votki i Volgi.
Hazim u Bosnu dolazi u ratu 1995.godine i to preko Mrkonjić Grada.
„Sve srušeno,pravi haos, nisam mogao da vjerujem da ja to dođoh u Bosnu. Nekako smo krenuli prema kući, prema Kladnju, jer sam dosta radnika imao iz svog kraja. zaustavimo se na jednoj benzinskoj pumpi u Kaknju, tada je bilo i vrijeme rata i vrijeme mira, ali sve u haosu. Prilazi meni jedan čovjek, a ja njemu: – Selam Hašime! -Selam, kaže meni čovjek, pa me upita: – Znamo li se mi? -Ne znamo,rekoh, a on meni; – Pa kako si znao da mi je ime Hašim??? Svi smo se tada smijali i u čudu sam se pitao kako sam čovjeku „potrefio“ ime!“
Vraćao se Hazim mnogo puta u Bosnu, mnogo puta iz Bosne u Rusiju i to je njegov život uz rad u svojoj firmi u kojoj rade stotine radnika, a dosta njih su također Bosanci.
„Kada sam 2001. godine došao u svoje Brloge jednog jutra zateknem grupu mojih poznanika i rođaka koji svi pod kišobranima idu nekud.Pitam ih – Gdje ćete? Kažu:- Pa danas petak idemo u džumu, a džamija daleko! Rekoh:- Napravit ću vam džamiju! Odoše oni u nevjerici, jer ja tada nisam bi od toga. Volio sam svoje, svoje ljude, ali moglo se i popiti. Za jednu noć sam mogao popiti dva litra votke i gajbu piva. Niko nije mogao vjerovati da čovjek može toliko popiti, da se ne promijeni, da nikom ne smeta, da nikog ne uvrijedi. To je bilo moje! I helem vratim se ja za godinu dana i napravim džamiju, bila džuma na kojoj je bio ef. Spahić i tako sada moji iz Brloga ne moraju daleko na namaz.“
Na naše pitanje odakle tolika ljubav prema našoj reprezetaciji Hazim se osmjehuje:“ Moja zastava i ja smo od 1997.godine bili skupa sa nogometnom reprezentacijom od Portugala do Izraela. U Samari sam upoznao dva najbolja čovjeka i druga koji su igrali za ruski kulub „Krila Sovjeta Samara, a to su Marko Topić i Suad Fileković. Ahmetović i Blatnjak su igrali u Rastovu, a Rahimić i Tošić u CSKA i svi su bili gosti u mojoj kući.
Prisjeća se Hazim i nezaboravne utakmice bosanskohercegovačke reprezentacije sa Danskom kada smo igrali neriješeno 1:1 protiv Danske.
„Došao ja u „Mercedesov“ salon koji je tada bio na Barama. Pitam ženu, tada je to bila jedna direktorica Remza: – Imate li nešto za mene? Gleda ona mene, ja u patikama, trenerci, pa mi kaže: – Ima nešto, ali to nije za vas? Da vidim, rekoh! Objašnjava ona meni da je jedan „Mercedes“ naručila centrala SDA, pa da ga ne mogu kupiti, jer su kao izgubili na izborima. Pitam ja nju koliko to košta. Ona meni, 180.000 maraka. Kažem ja njoj – Eto Ti pola sada, a pola ću platiti kada se vratim sa utakmice. I tako je i bilo! I sada u Samari ponekad vozim taj „Mercedes“.“
Hazim pored Kladnja ima svoj motel, kafanu koji otvara kada mu dolaze gosti. Na naše pitanje što mu neko u Bosni ne vodi taj biznis kako bi se razvijao turizam pored „Muške vode“ on kaže da od toga nema ništa.
„Kada sam prije 10 godina sunetio unuka odlučio sam da više ne pijem. U jednom trenutku, u jednom danu sam donio odluku. Dolaze kod mene moji prijatelji. Zna mi doći u Bosnu po deset ruskih porodica koji su moji prijatelji.“, kaže Hazim i dodaje da se ni izvor „Muše vode“ još nije renovirao, pa tako od turizma ništa.
Hazim u ruskom gradu Samari živi svoj san.
„Živim ovdje i osjećam se kao da su to osamdesete u bivšoj Jugoslaviji kada su kod nas bili najpismeniji i najpošteniji ljudi. Niko te tada nije pitao ni ko si,i šta si, ni koje si vjeroispovijesti. Ovdje u Rusiji žive dobri ljudi i nikada od njih nisam čuo lošu riječ, nikada me nisu uvrijedili, nikada moj rad nisu omalovažili. Dobar je to narod! I kod nas u Bosni žive dobri ljudi, ali kod političara ima dobrih četiri posto, a sve ostalo je ono najgore“, kaže Hazim te ovaj put poručuje:“Našim ljudima bih uvijek rekao – slušajte šta pričaju, a radite kako vam duša veli.“, te dodaje da se uvijek mora znati da se treba vratiti kući.
Ovo je samo prvi dio priče o Hazimu Čauševiću. U priči koju ćemo donijeti u narednim sedmicama govorit će o svojim ženama, djeci, rodnoj Bosni, ali i političarima…
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
