Zbog puta koji vodi do njihove kuće, već mjesecima su praktično odsječeni od svijeta.
Abid Subašić iz mjesta Jošanica kod Foče obratio se redakciji Hayat.ba u potrazi za, kako kaže, možda posljednjom nadom da će neko čuti njegov problem. On, supruga i njihovo dvoje male djece, uz treću bebu na putu, žive svega četiri kilometra od Ustikoline, ali zbog puta koji vodi do njihove kuće, već mjesecima su praktično odsječeni od svijeta.
‘To je moj privatni put koji vodi mojoj kući, imam problema ogromnih jer se kući ne može prići. Imamo djecu, jedno tri godine, drugo šest mjeseci. Imam i ženu trudnu kući tako da mi svakodnevno treba taj put’, počinje Abid svoju priču.
Ne možemo ni u čizmama do kuće: Vapaj povratnika Foče koji 19 godina čeka da mu se popravi put
Subašići su povratnici već gotovo dvije decenije. Kaže, nisu očekivali lagan život, ali nisu ni mogli zamisliti da će najosnovnija stvar, pristup vlastitom domu, postati borba bez kraja.
‘Povratnici smo ovdje u Foči već 19 godina. Supruga je pet godina i djeca. Obraćao sam se za pomoć svakome, skupio sam jedva nedavno da kupim dva kamiona nasipa za put ali to je na ovu daljinu nedovoljno, tako da stvarno ne znam šta da radim s obzirom na moj standard života. Ionako povratnici jedva kraj s krajem sastavljaju a kamo li put praviti’, govori on.
Kako priča, institucije je obilazio više puta nego što može izbrojati. U urede odlazi ali rješenja nema.
Ne možemo ni u čizmama do kuće: Vapaj povratnika Foče koji 19 godina čeka da mu se popravi put
‘U Općinu Foča sam otišao sigurno 20 puta, jer tu smo i prijavljeni. Na kraju su mi dali skip na dva sata, došao je i samo gore napravio. Isto Općine Ustikolina, Muji Sofradžiji sam išao pet puta, nikad ga nema, pisao mu šta je i kako je, a on to donekle i zna jer je to četiri kilometra udaljeno od Ustikoline. Obraćao sam se udruženjima od Pomozi.ba do ne znam više ni ja kome, federalnom ministarstvu također, nema kome nisam’, nabraja Subašić.
Dok institucije prebacuju odgovornost, put se svakim kišnim danom pretvara u blato, a život mladog povratničkog domaćinstva u neprestanu neizvjesnost. Abid kaže da su sada došli do tačke da više ne mogu fizički prići kući.
‘Trenutno se ne može kući doći ni u čizmama, a kamo li automobilom. I auto sam uništio a to sam jedva ljetos kupio i registrovao. Radio sam u šumi od 7 do 21 sat navečer da bi mogao to da kupim i prolupalo je više na sve strane, a bolnica i dom zdravlja su mi 14 kilometara, tako da bez automobila smo mrtvi ovdje totalno’, priča on.
U slučaju hitne situacije, porodica je kako kaže prepuštena sama sebi. Bez pristupnog puta, bez adekvatne pomoći. Priča Subašića je priča ona realna strana povratničkog života u Bosni i Hercegovini, o borbi s administracijom, sistemom i zaboravom.
