POLITIČKA PROSTITUCIJA I NOVI TREND “SVETIH IZDAJNIKA”
Kako je sin Kapetana Hajre pretvoren u glasnogovornika Trojke: Od herojskog prezimena do političke karikature
Nakon Zlatkovog nastupa na TV-u, jasno je da se ne radi o emocionalnoj ispovijesti sina poginulog heroja, nego o pomno pripremljenom političkom performansu.
Svaka rečenica djeluje kao da je rađena u PR radionici Trojke, gdje je prioritet samo jedan: udariti po ratnom rukovodstvu BiH, po Armiji RBiH, po državnim institucijama — i to koristeći ljude koji imaju prezime dovoljno veliko da se njihovi napadi ne mogu ignorisati.
Zlatko je tu idealan kandidat. Ne zbog vlastitih kvaliteta, nego zbog očeve sjene koja mu omogućava prostor kakav nikad ne bi dobio samostalno. Lako je pričati o “izdajama”, “unutrašnjim neprijateljima” i “novom zlu” kad znaš da će publika, barem dio nje, pomisliti: “Ovo govori Kapetanov sin, mora biti istina.”
Ali upravo u tome leži najveća manipulacija.
Jer Zlatko ne govori kao sin heroja.
Govori kao stranački vojnik.
Govori kao čovjek koji je stavio glas svog oca u službu političkog marketinga.
Nastupao je kao čovjek koji slijepo ponavlja mantre Trojke, često plasirane u medijima koji već mjesecima rade na revizionizmu ratne historije BiH.
Sve što je rekao potpuno je uklopljeno u politički narativ koji Trojka agresivno gura:
– da je ratni vrh Armije RBiH bio nesposoban,
– da su institucije države izdavale sopstvene heroje,
– da je problem “unutrašnji neprijatelj”,
– da su agresori u pojedinim slučajevima bili “čestitiji”.
To su retorike koje se godinama koriste u propagandi susjednih politika. Danas ih, izgleda, ponavlja i sin jednog od najvećih bosanskih ratnih heroja.
Ako to nekome ne zvuči opasno — treba se ozbiljno zamisliti.
Kada žrtva postane alibi
Najšokantniji trenutak intervjua nije samo tvrdnja da je Armija RBiH “odala položaj Kapetana Hajre jer nisu znali koristiti sredstva veze”. To je već dovoljno problematično, posebno kada dolazi iz usta nekoga ko citira agresorske izvore kao vjerodostojne.
Ali mnogo je opasnija rečenica:
“Agresori su mu pokazali čast, više nego vrh države.”
Ako imate i minimalno historijskog znanja, znate šta znači kada se neko ko nosi veliko bosansko ratno prezime javno poziva na “poštovanje” kriminalaca koji su vodili paravojne formacije, palili i rušili gradove, tjerali ljude iz domova i činili najteže moguće zločine.
To nije samo političko sljepilo.
To je ideološko preuzimanje narativa onih koji su radili sve da Bosna nestane.
I zato je ključna rečenica ove kolumne:
Kapetan Hajro nije poginuo da bi njegov sin danas relativizirao agresiju.
Trojka zna šta radi – pitanje je zna li Zlatko šta radi
Bilo bi naivno pretpostaviti da je ovo slučajnost. Političke strukture u BiH nikada nisu imale skrupula kada treba iskoristiti bol, tragediju, suze ili prezime. U tom pogledu, Trojka je samo modernizirala metode: Sada se ne koriste ratne priče iz druge ruke, nego se ciljaju djeca heroja, djeca žrtava, da bi preko njihovih izjava otvorili front protiv nekadašnjih institucija odbrane BiH.
To se savršeno uklapa u širu političku strategiju:
Napasti ratni vrh Armije RBiH, jer bez njega nema kontinuiteta državnosti.
Targetirati bošnjačko političko vodstvo kao “unutrašnje zlo”, jer treba zamijeniti narativ agresije.
Relativizirati agresorske politike, jer tako vlastite greške djeluju manje opasne.
Kreirati nove simbole, nove “istine”, nove “svjedoke” — pa makar bili i politički projektovani.
Zlatko Mešić je tu postao idealna figura: prezime dovoljno jako da probije svaki medijski zid, a politički dovoljno svjež da se može usmjeriti u bilo kojem pravcu.
To što ga se gura u smjeru koji poništava sve ono za šta je njegov otac živio i umro — to je, čini se, sporedna tema.
Šta ostaje nakon aplauza?
Zlatko danas živi u uvjerenju da se “bore protiv većeg zla nego ‘90-ih”.
To “zlo” su, po njemu, bošnjačke institucije i političko rukovodstvo.
To je izjava koja bi kod bilo koga drugog izazvala tek podignutu obrvu.
Ali kada to kaže sin Kapetana Hajre, istog onog koji je ustao protiv četničke agresije, to postaje nacionalni problem.
Jer postavlja se pitanje:
Ko će u budućnosti interpretirati historiju — heroji ili njihova razočarana djeca koja politiku doživljavaju kao šansu da sebe afirmišu?
A još jedno pitanje stoji u zraku, teško i bolno:
Bi li Kapetan Hajro bio ponosan na ovakav javni nastup svog sina?
Ono što je sigurno:
Prezime Mešić živjet će u historiji Bosne i Hercegovine zauvijek. Ali način na koji se to prezime danas koristi, u političkom teatru Trojke, ostaće zapisano kao jedan od najtužnijih primjera kako se herojsko nasljeđe može zloupotrijebiti.
A najtužnije je što Zlatko, gonjen stranačkim ambicijama i željom da bude “neko i nešto”, to radi dobrovoljno.
Njegov otac je dao život za domovinu.
Sin daje kredibilitet narativima onih koji danas rastavljaju tu istu domovinu u miru, kroz političke kalkulacije, eksploataciju emocija i napade na institucije.
Pitanje je samo jedno:
Hoće li se Zlatko jednog dana probuditi i shvatiti da je najveću izdaju počinio ne prema državi, nego prema prezimenu koje nosi?
