DA LI U OVOJ DRŽAVI IŠTA MOŽE BITI URAĐENO PO ZAKONU – OSIM KAD SE BORE ZA SOPSTVENE PLATE?
Ako postoji jedna konstanta u funkcionisanju Bosne i Hercegovine, onda je to nevjerovatna sposobnost državnih institucija da gotovo ništa — ali baš ništa — ne provedu onako kako je propisano. Svaki novi revizorski izvještaj djeluje kao još jedan nastavak serijala “Institucije protiv zdravog razuma”, a najnoviji slučaj Uprave za indirektno oporezivanje BiH samo je još jedna epizoda u kojoj se potvrđuje ono što građani odavno znaju: pravila i propisi u ovoj državi važe samo za obične ljude. Za institucije – važe improvizacija, improvizacija i još malo improvizacije.
Revizori kažu da su kapitalni projekti UIO BiH na “veoma niskom nivou realizacije”. To je već odavno standard. Kad institucije BiH vode projekte, to je kao da daju četverogodišnjaku da sam montira automobil – svi znaju da neće biti završeno, ali se svi prave da je proces u toku.
Potom dolazimo do višegodišnjih ulaganja, gdje su UIO i Ministarstvo trezora, prema revizorima, uvećavali vrijednosti projekata potpuno suprotno propisima. Drugim riječima: pravila postoje, ali su izgleda tu samo da ukrase policu i prave se da su korisna. U praksi, svako radi šta hoće.
A onda – slučaj “kumova zgrada”. Najbolja ilustracija kako se koriste (a zapravo zloupotrebljavaju) javne nabavke u BiH. Jedan tender se poništi, drugi se otvori, rokovi kasne, pravila se rastežu, konkurencija se ne poštuje, cijene rastu — i sve to finansiraju građani, oni isti koji moraju dokazivati svaki papir, svaki pečat, svaku kopiju lične karte kad im treba bilo šta od države.
Revizori jasno kažu: Osnovni principi javnih nabavki nisu poštovani. Ali zašto bi bili? U zemlji u kojoj tender često izgleda kao unaprijed riješen ispit, odavno više nije vijest kad nešto bude urađeno nezakonito — vijest bi bila kad bi nešto konačno bilo urađeno po zakonu.
Kad je riječ o zapošljavanju, Uprava za indirektno oporezivanje nastavlja praksu zapošljavanja bez konkursa. To nije više ni propust — to je tradicija. U BiH postoje tri sistema zapošljavanja: za obične građane konkursi; za podobne – telefonski poziv; a za najpodobnije – “na određeno”, što se kasnije vrlo uspješno pretvara u “trajnu karijernu avanturu”.
Interne premještaje, kažu revizori, UIO vrši mimo sopstvenog pravilnika. I tu više niko ne trepne. Jer ako institucija ne poštuje ni vlastita pravila, zašto bi iko drugi poštovao zakone ove države?
I zato se nameće brutalno jednostavno pitanje: Da li u Bosni i Hercegovini postoji ijedna institucija koja funkcioniše po zakonu? Ili je cijeli državni aparat pretvoren u sistem u kojem se propisi koriste samo kao izgovor da se maltretira obične građane, dok se unutar institucija rade improvizacije koje ne bi prošle ni u osnovnoj školi?
Revizorski izvještaji su samo ogledalo – a odraz je porazan. Problem nije jedan projekt, jedan tender, jedna zgrada, jedan pravilnik. Problem je što se godinama gradi kultura u kojoj niko ne snosi odgovornost. U kojoj se zakoni citiraju samo kada treba stati na put građaninu, ali nikada kada treba spriječiti institucionalne zloupotrebe. U kojoj se greške ponavljaju, ali sankcije nikada ne dolaze.
Uprava za indirektno oporezivanje je samo najnovija epizoda. Sutra će to biti neka druga institucija. I tako u krug.
Sve dok se pravila u BiH budu primjenjivala selektivno – ova država će se nastaviti kretati tamo gdje se već godinama nalazi: u zoni bezvlašća u kojoj je apsurd postao normalnost, a zakon — puka formalnost.
