Piše: Merjema Hasičić-Imširpašić
Hadis poslanika Muhammeda o vremenu u kojem će vjernik biti poput čovjeka koji drži žeravicu u ruci danas odzvanja jasnije nego ikada prije. Živimo u vremenu kada muslimanski identitet peče, kada vjera boli, ali ne zato što je vjera po sebi zahtjevna, nego zato što vjeru koriste kao opravdanje ili politički alat.
Žeravice nisu izazovi i kušnje vjerovanja, nego teret predrasuda s kojima se moramo nositi sve i kada nemaju nikakve veze s nama.
Islamofobija kao obrazac, a ne incident
Očigledan je jedan trend u savremenom diskursu o muslimanima u Evropi posljednjih decenija: musliman postaje najlakši simbol za strah, krivicu i nepoželjnost. Kako se navodi u zborniku Contesting Islamophobia (2019), islamofobija je danas “jedna od najraširenijih formi savremenih predrasuda” i manifestuje se u politici, medijima, pop-kulturi i svakodnevnom govoru.
Sličan zaključak nalazimo i u zborniku Fear of Muslims? International Perspectives on Islamophobia (2016). Niz međunarodnih studija dokazuje da su predrasude prema muslimanima globalni fenomen: one se ne zadržavaju na marginama društva, nego postaju dio institucionalnog, političkog i medijskog mainstreama. Zato se negativni narativi o muslimanima šire brže od činjenica, a optužbe protiv muslimana se često prihvataju kao „logične“, čak i kad se pokažu neutemeljenima.
Slučaj časne sestre u Zagrebu: savršena ilustracija predrasuda
Nedavni slučaj navodne povrede časne sestre u Hrvatskoj savršen je primjer kako funkcioniše islamofobna logika. Dovoljno je bilo par minuta da se na društvenim mrežama i u nekim medijima proširi zaključak: napao ju je migrant. Podrazumijeva se, musliman. A kada je policija zatim objavila da nema dokaza o napadu, te da razmatra mogućnost samoozljeđivanja, mediji nisu bili ni približno glasni. Narativ je već bio dovršen, krivica dodijeljena a muslimani označeni. Američka sociologinja Lori Peek ovakve fenomene opisuje kao kolektivnu krivicu: proces u kojem se cijela zajednica smatra odgovornom za djela koja nisu počinili, za strahove koje nisu izazvali i za prijetnje koje nisu realne.
Sarajevo kao meta političkih konstrukcija
Slična dinamika krije se i iza izjava o Sarajevu kao “previše muslimanskom”, “nešarenom”, “monokulturnom” gradu. U takvim izjavama nije posrijedi briga za grad. To je politička konstrukcija, identitetska stigmatizacija te pokušaj da se prisustvo muslimana prikaže kao problem sam po sebi. Nije to ni navodna briga o demografiji nego poruka jednoj zajednici da je too much. Neki teoretičari naglašavaju upravo to: islamofobija se u javnom diskursu najčešće pojavljuje kao prikriveni poziv na isključivanje, kroz pitanja: da li ih je previše ili šta oni mijenjaju? To je sofisticiranija ali jednako opasna forma stigmatizacije.
Jedu li evropski muslimani svinjetinu?
Islamofobija postaje institucionalni problem
Islamofobni narativi ne izniču i ne šire se spontano. Oni su rezultat interakcije medija, politike i javne percepcije. Islamofobija nije ni samo društvena predrasuda, nego institucionalni problem koji se i širi, a mogao bi se i suzbijati, kroz zakone, policijske prakse, selektivno izvještavanje i političku retoriku. Mediji igraju ključnu ulogu: naglašavanjem negativnih vijesti o muslimanima, preuveličavanjem incidenata, davanjem prostora radikalnim glasovima, prešućivanjem ispravki i demantija.
Držati žeravicu danas znači ne trpjeti zbog izazova vjere, nego zbog predrasuda koje drugi projektuju na vjeru. Žeravica je teret sumnje, pritisak da objašnjavaš ono što nisi uradio, odgovornost da ostaneš miran kada te provociraju, a naposljetku i potreba da budeš dvostruko bolji da bi bio prihvaćen kao „normalan
