Bila pjevačeva poruka iskrena ili u duhu njegove pjesme “Istina je da te lažem”, ta poruka ipak ulazi u javni prostor. (Foto: Facebook)
(Kenan Efendić)
Moralo je biti jako neprijatno sinoć u sarajevskoj sportskoj dvorani Skenderija. Nesumnjivo je bilo neprijatno košarkašima Srbije, sasvim izvjesno i Srbima u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, trenerima, osoblju i većini navijača. Bilo je, sudeći po objavama na društvenim mrežama, neprijatno i mnogim navijačima Bosne i Hercegovine.
Sport je polje kolektivnih obreda
Sportska takmičenja jednima su oblik građanske razonode, a drugim arena kolektivnog sekularnog obreda. Igrači, bilo u nacionalnim timovima, bilo u klubovima, između ostalog, predstavljaju određene kolektive te kao njihovi predstavnici nastoje nadjačati i poraziti predstavnike nekog drugog kolektiva.
Ako ta dva kolektiva imaju dugotrajnu i mukotrpnu historiju ratova, genocida, drugih ratnih zločina, teritorijalnih pretenzija, političkih obračuna, zaštite i veličanja ratnih zločinaca, slavljenja genocida… nezrelo je i naivno čuditi se uvredljivom navijanju.
Štaviše, uvrede i omalovažavanja sastavni su dio sportskih takmičenja i izvan susreta nacionalnih sportskih predstavnika. Dovoljno je u Sarajevu provesti pola godine da osjetite svu dubinu i težinu suparništva navijača Sarajeva i Željezničara.
Marakana 2005, Skenderija 2025
Nakon sinoćnje utakmice u Sarajevu redaju se reakcije zvaničnika, javnih djelatnika i civilnog dijela javnosti po društvenim mrežama. Himna Srbije je izviždana, pjevala se ne tako nova navijačka pjesma o Srbiji kao „kurvi balkanskoj“ i – ponajgore – skandiralo se „gazi četnike“.
Srbija i Bosna i Hercegovina imaju dugu sportsko-navijačku historiju. Deset godina nakon rata, 2005, u vrijeme već zahuktalnih evropskih integracija i nove Srbije Borisa Tadića, srbijanska policija je navijače Bosne i Hercegovine tokom fudbalske utakmice gotovo prepustila razjarenim nasilnicima na tribinama.
„Nož, žica, Srebrenica“ – skandirali su navijači Srbije tada, veličajući Ratka Mladića. Policijske snage komšijske države tukle su gostujuće navijače. U nacionalnu navijačku ikonografiju ušla je tadašnja pobuna kapitena, sadašnjeg selektora Sergeja Barbareza.
I nije se mnogo promijenilo do danas, dvadeset godina nakon udara huligana i policije na navijače Bosne i Hercegovine.
Slavljenje genocida kao društveno prihvatljivo ponašanje
Nož, žica, Srebrenica – slogan je koji se ne pojavljuje nigdje drugo nego u navijačko-huliganskim kontekstima, na rubovima etablirane javnosti, u društvenom podzemlju kojem politička elita dopušta da prilikom nacionalnih i klupskih sportskih obreda naprosto izađe na površinu prihvatljivog ponašanja.
Nož, žica, Srebrenica skandira se i na klupskim i na reprezentativnim utakmicama, portret ratnog zločinca Ratka Mladića ponosno drže i navijači Zvezde i Partizana, a njegov mural dočekuje gostujuće navijače na stadionu banjalučkog Borca. Svi ti šovinistički obredi obavljaju se uz prešutnu podršku vlasti, policije, sportskih organa i bez osuda u dominantnim tokovima javnosti.
Ta zločinačko-navijačka ikonografija i poetika počela se širiti i u zemlje gdje nema Srba, ali gdje se budi jedan islamofobni nasilni sentiment. Navijači Rumunije su, na putu za Zenicu, nedavno u Srbiji razvili transparent, na engleskom – da ih ceo svet razume: „Mladić, evropski heroj koji je sveo muslimane na nulu“.
Potom su ih „muslimanske“ snage reda i mira iz Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojsko kantona, u okvirima zakona i sigurnosnih provjera, svele na njihovu mjeru. Navijači Bosne i Hercegovine nisu smatrali da rumunsku reprezentaciju treba ispoštovati pa su izviždali himnu. Ni u Skenderiji nije bilo drukčije.
Prijatelji ne štite i ne slave ratne zločince
Ni tri sedmice nisu prošle nakon ovog rumunsko-srpskog izljeva mržnje. U međuvremenu se nanovo aktuelizirala priča o navodnom učešću sadašnjeg srbijanskog predsjednika u napadima VRS-a i srpskih paravojnih snaga na Sarajevo tokom Opsade. Da li je Vučić pucao na Sarajevo ili je samo, kao tadašnji činovnik Vojislava Šešelja, obilazio linije – druga je tema, kojom će se, moguće, baviti i sudovi.
Ali upravo jedan transparent iz Skenderije svjedoči da ovi navijački incidenti nisu nasumični izljevi nekakve divlje mržnje, nego političko-društvene poruke u relevantnom kontekstu. „Jučer kišobran, danas stativ, ubice teže da sakriju motiv, zlo nikad ne spava“, poručili su BH Fanaticosi predsjedniku Srbije, aludirajući na njegove izjave da se na ratnim snimcima iz okoline Sarajeva ne nosi pušku nego kišobran, odnosno stativ od kamere.
Uzdrmani srbijanski despot, kojeg više ne vole ni srbijanski huligani, jedva je dočekao da, u već ustaljenom trijumfalističkom maniru lažnog pacifiste, likuje: „Mogu da odem i da im pomognem ako treba, da im terciram dok to viču, to neće promijeniti moju politiku koja će biti politika prijateljstva prema njima, ali istovremeno politika čvrste i snažne zaštite naših državnih i nacionalnih interesa.“
Politika prijateljstva je moćna fraza, a Vučić, kao jedan od najvještijih evropskih političkih manipulatora, još uvijek zna kada šta treba reći. U njegovom društvu, koje već duže od godinu dana ne živi normalno nego u protestnom modu, njegove manipulatorske poruke više ne odjekuju kako on želi.
Ne odjekuju ni u bosanskoj javnosti, koja je ipak, dovoljno informirana. Ali i dovoljno uvrijeđena i istraumirana Srbijom, po kojoj se još uvijek kriju osuđeni ratni zločinci, pa i nije naročito voljna cvijećem dočekivati navijače i igrače iz Srbije.
Aca Lukas i Naser Orić u kafani
Atmosfera će, nadajmo se, biti drukčija, prijatnija, kada Srbija i srpske javnosti s obje strane Drine odluče da cijela ta kultura sublimirana u poruci Nož, žica, Srebrenica nije dobar vid provedbe politike prijateljstva.
Jer skandiranje u Skenderiji je daleko od recipročne mjere, sasvim prihvatljive i poželjne u odnosima država, ali i ljudi. Niko tamo nije omalovažavao srpske žrtve, niko u Skenderiji nije mahao portretom kakvog presuđenog bošnjačkog ratnog zločinca.
Štaviše, niko nije spominjao, recimo, ni Nasera Orića, sasvim nevinog čovjeka, višestruko oslobođenog pred raznim sudovima, kojeg mnogi Srbi svejednako doživljavaju kao zločinca.
S Orićem, pak, par dana ranije jeste u kafani sjedio srbijanski pjevač Aca Lukas, kojem je Milorad Dodik odmah zabranio nastup na Jahorini za novogodišnju proslavu.
Daleko od reciprociteta
Lukas se, u maniru mnogih pop-zvijezda kojima je važnije tržište od nacionalnog obreda, na društvenim mrežama oglasio jednom porukom prijateljstva, odbacivši Dodikov radikalizam. Tržište je, također, bilo važno i Aleksandru Vučiću, pa je pokušao napraviti Otvoreni Balkan, ali nije nikada poslao kakvu odlučnu i jasnu poruku poput ove pjevačeve. Taj Vučićev tržišno-politički projekat je, između ostalog, zbog toga i propao.
Kad srpska javnost ne bi izmišljala zločine Nasera Orića kako bi ustanovila nepostojeći reciprocitet u zločinima, moglo bi se govoriti o saradnji, ukidanju carina, slobodnom kruženju roba i ljudi. Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata dobila Evropsku zajednicu za ugalj i čelik (davnu preteču EU) iz koje je najviše profitirala tako što se odrekla nacizma i zločina, ne gajeći mit da su “i nas Francuzi i Rusi ubijali”.
Bila pjevačeva poruka iskrena ili samo PR-potez u duhu njegove pjesme Istina je da te lažem, ta poruka ipak ulazi u javni prostor. Kao i svi oni transparenti i slavljenje Ratka Mladića: žive u javnosti, pamte se, djeluju i izazivaju reakcije. Za sada su, kao sinoć u Skenderiji, te reakcije daleko od recipročnih, daleko od Marakane. (Odogovor.ba)
