Posljednjih mjesec dana u Bosni i Hercegovini djeluju kao neki eksperimentalni period u kojem je društvo prepušteno samo sebi, institucije rade na rezervi političke volje, a sigurnost građana visi o tankoj niti koju niko više ozbiljno ne čuva.
Kriminal, nasilje, zloupotrebe položaja, improvizirane reakcije i čudna tišina vlasti — sve to zajedno izgleda kao da je BiH zakoračila u fazu opasne transformacije iz države u teritoriju.
Ispod površine: BiH je danas država bez autoriteta
Kada pitate ljude ko je stvarni autoritet u ovoj zemlji, odgovor rijetko uključuje institucije. Umjesto države, autoriteti su postali:
lokalni “poduzetnici” s nejasnim poslovnim modelima,
pojedinci iz sigurnosnih službi koji godinama rade mimo nadzora,
kriminalne grupe koje se sele u BiH jer im je ovdje lakše poslovati,
politički zaštitnici koji ne rješavaju probleme nego proizvode nove,
i sistem koji je toliko razuđen da mu se više ne zna ni forma ni sadržaj.
Država koja sve slabije kontroliše javni prostor nije država — to je birokratska simulacija.
A BiH je opasno blizu tome.
Policija i bezbjednosne agencije rade — ali radi šta?
Policija vrlo često izađe na teren kada već bude kasno. Tužilaštva reaguju kad pritisak javnosti postane prevelik. Sudovi procesuiraju godinama. A kriminalne mreže se sele iz zemlje u zemlju brže nego što institucije uopšte sačine izvještaj.
Ali najgore u svemu je ovo:
u mnogim slučajevima, pojedinci unutar sistema su ti koji urušavaju povjerenje u sistem.
Kada policajac naruši zakon, kada tužilac zataška predmet, kada službenik povezan s kriminalom bude samo “premješten”— šalje se brutalna poruka:
Zakon važi samo za one bez zaštite.
Kriminal tada više nije devijacija — postaje opcija.
BiH kao “sigurna zona” za regionalne kriminalne mreže
Dok susjedne zemlje pooštravaju kontrole, ubrzavaju procese, uvode strože nadzore i rade konkretnije akcije, BiH ostaje rupa u regionalnom sistemu bezbjednosti. Zašto?
Zato što kaznena politika u BiH:
nije odvraćajuća,
ne djeluje brzo,
ne šalje jasne poruke,
a često se politizuje u korist “naših”.
Kriminalne grupe to tretiraju kao poslovnu prednost, kao tržišnu nišu.
U prevodu:
dok institucije debatiraju, kriminal se širi kao dizajniran proizvod.
Svakodnevni haos postaje nova normala
Najopasnije dešavanje u zemlji nije konkretan kriminal, nego psihološki efekat koji se uvlači među ljude. Kada se incidenti dešavaju usred dana, na javnim mjestima, na lokacijama koje su nekada bile simbol sigurnosti — a društvo više ne reaguje emocionalno — to znači da je počela normalizacija.
To je civilizacijska opasnost.
Umjesto straha od kriminala, javlja se nešto gore: ravnodušnost prema kriminalu.
A kada građani prestanu vjerovati da ih država može zaštititi, počinju tražiti alternativne sisteme zaštite, što dalje urušava institucije i uvodi zemlju u spiralu paralelnih moći.
Političari glume kontrolu — ali sistem je odavno izmakao iz ruku
Dok se građani bave posljedicama raspada bezbjednosne strukture, političari se bave:
međusobnim ratovima,
marketingom,
kontrolom medija,
i stalnim fabrikovanjem priča o “reformama” koje nikada ne zahlade ni jedan predmet.
Niko ne preuzima odgovornost jer u BiH odgovornost nije politički proizvod — ona je politički rizik. I zato se sva energija ulaže u izbjegavanje odgovornosti, a ne u rješavanje problema.
Tri ključne pukotine sigurnosnog sistema BiH danas
1.Institucije nemaju kapacitet da djeluju preventivno.
Dešavanja se rješavaju tek kada eskaliraju, a analiziranje uzroka je luksuz kojim se sistem ne bavi.
2.Kaznena politika je prespora, preslaba i previše podložna utjecaju.
Kriminalci računaju na to — i obično ne pogriješe.
3.Pojedinci iz institucija urušavaju institucije.
Kada “čuvar” sistema postane dio problema, sistem više nema čuvara.
Sve liči na Divlji zapad — ali ovo je još opasnije
Divlji zapad je bar imao pravilo da se kriminalci boje šerifa.
U BiH šerifi često rade PR kampanje, dok kriminalne mreže rade posao.
Sistem je toliko izbušen da više ne liči na državu nego na administrativni prostor s prividom kontrole. A javnost se sve više navikava na život gdje se pravila brišu, a odgovornost prepisuje od slučaja do slučaja.
