Studija Tajna historija Dejtona je službeni dokument koji su, za potrebe State Departmenta, izradili Derek Chollet i Bennett Freeman sada već davne 1997. Sa ovog dokumenta je desetak godina kasnije skinuta oznaka povjerljivosti, čime je javnost dobila uvid u ono što se zbivalo u Dejtonu iza zavjese.

U devetom poglavlju, autori iznose detalje sa zadnjih deset dana dejtonskih pregovara (11–21. novembar 1995.), kada su se rješavala najvažnija pitanja. Chollet i Bennett se oslanjaju na povjerljive dokumente američke vlade i intervjue sa ključnim sudionicima pregovora, kao što su Richard Holbrooke, Roberts Owen i dr. U ovom tekstu, iznijet ćemo neke od najzanimljivijih detalja iz zadnjih dana pregovora u Dejtonu.

Trending

SKANDAL NA DORUČKU: Ilija Tamindžija (SNSD) fizički nasrnuo na Vučinića

Delegacija bosanskih Srba je bila isključena iz najvećeg broja rasprava, ali je bila uključena u pregovore o “mapama”, tj. teritorijama.

Opisujući diskusije o teritorijama, koje je sa bosanskim Srbima vodio James Pardew, autori pišu da je “nakon sati i sati lekcija o svetosti srpske zemlje i ukazivanja na prodor islama, Pardewu nije trebalo objašnjavati da bosanski Srbi nisu najrazumniji među pregovaračima”.

Dakle, agresivno šireći strah od islama, paljanska delegacija je nastojala ostvariti prednost, a u konačnici je samo stvorila sliku da sama nije pri zdravoj pameti.

Holbrooke nije mnogo ni mario za argumente bosanskih Srba, jer se držao “strategije Milošević”, po kojoj je glavni i ultimativni donosilac odluka na srpskoj strani – u Beogradu, a ne na Palama.

Druga važna činjenica u periodu oko 11. novembra bilo je sve vidljivije nezadovoljstvo Evropljana. Holbrooke je autorima studije kazao da su “Britanci, Francuzi i Rusi, kako se činilo, bili spremni prihvatiti ishode koji bi uvećali šanse za ‘veliku Srbiju’”. Ali SAD koje su vodile proces su razmišljale drugačije.

Jedini konstruktivni evropski sudionik za Holbrookea bio je njemački diplomata Michael Steiner, koji je u početku dejtonskih pregovora dao ključan doprinos potpisivanju sporazuma o Federaciji. Što se tiče drugih, uključujući i Carla Bildta, oni su, prema američkim izvorima, više potkopavali napore SAD-a, nego što su pomagali i zato su bili isključeni iz svih bitnih rasprava.

Prvi veliki pomak, u posljednjih deset dana Dejtona, desio se kada je prihvaćen sporazum o istočnoj Slavoniji. To je ujedno bio i prioritet hrvatske delegacije, jer se radilo o još uvijek okupiranom dijelu Hrvatske, koji je, po postignutom sporazumu, Zagreb mogao reintegrirati nakon godinu do dvije UN-ove prelazne uprave.

Autori studije navode i da je, u ovo vrijeme, Alija Izetbegović bio vrlo lošeg raspoloženja, te je odbijao da se viđa i s Miloševićem i s Tuđmanom. Osim toga, unutar bosanske delegacije je stalno tinjao politički sukob između, s jedne strane, Izetbegovića i Muhameda Šaćirbegovića, a s druge, Harisa Silajdžića. Holbrooke je zbog čestog nejedinstva zvao našu delegaciju “mini Jugoslavijom”.

Holbrooke i Christopher Hill su isticali da je Silajdžić bio najkooperativniji, “najrealističniji” u bosanskoj delegaciji, ali su mu ostali članovi delegacije RBiH, zabrinuti da podriva autoritet Izetbegovića, često podmetali nogu.

Opisujući jednu od šetnji sa Silajdžićem, Holbrooke veli da je bosanskom premijeru kazao da, kao “vodeći zagovornik multietničke Bosne ima historijsku ulogu”. Holbrooke je, veli, zatim naglasio da ako ne dođe do napretka u pregovorima, SAD će okončati pregovore sa, kako je rekao, “ozbiljnim posljedicama po bosansku stranu”.

Silajdžić je na to reagovao ljutito, kazavši da se Bosancima ne može prijetiti, te da to kod njih izaziva samo inat (ili kako kaže Holbrooke, it would only stiffen their spines, “to im samo ispravlja kičmu”).

Nakon teških pregovora o mapama, napredak je ostvaren kada su Amerikanci stavili na sto svoj prijedlog kao osnovu. Dokument je bio dobar, ali ostali su prijepori bili oko Brčkog, Sarajeva i Goražda.

Jedno od ozbiljnih pitanja, koje je tretirano u dejtonskoj završnici, bila je i međunarodna vojna misija. Bitno učešće u definisanju njenog mandata imao je savjetnik za vojna pitanja, koji je djelovao u okviru naše delegacije – Richard Perle, inače Republikanac i jedan od arhitekata kasnije invazije na Irak. U Washingtonu poznat pod zloglasnim nadimkom “Princ Tame”.

S obzirom da su Republikanci tada kontrolisali Kongres, Perle je imao zadaću da definiše međunarodnu vojnu misiju tako da bude što prihvatljivija njegovim Republikancima. Stoga je on insistirao, a i naša delegacija se slagala s time, da mandat IFOR-a bude što jači i da ima što više prostora za primjenu sile, u slučaju potrebe.

S obzirom da je u Kongresu postojao ogroman otpor ka slanju američkih trupa u Bosni, Clinton je tih dana uputio pismu kongresmenima, u kojem podcrtao da “neće dopustiti da IFOR dobije ulogu u nation-buildingu”. Cilj je osigurati mir, koji ima osnov u domaćem power-sharingu (podjeli vlasti).

Dakle, američki prisustvo nikada nije bilo vođeno namjerom da stvara bosansku naciju ili centralistički uređenu državu. Ovo je naročito važno naglasiti, u aktuelnom političkom trenutku, kada vlasti RS-a vrše reviziju historije, tvrdeći da su Sjedinjene Države provodile projekat nation-buildinga u BiH. Dejton je bio sušta suprotnost tome.

U spomenutom pismu, Clinton je objasnio i najvažniji aspekt američkog djelovanja u Bosni. Dejtonski proces dolazi u istom trenutku kada američka vlada donosi odluku o proširenju NATO-a na Istok. S tim u vezi, NATO je morao demonstrirati u Bosni da je nezamjenjiv alat evropske sigurnosti, te da sami Evropljani, bez američkog vodstva, ne mogu osigurati mir na kontinentu.

Zato Clinton u pismu Kongresu ističe da je za Ameriku od uplitanja u bosanski rat gore neuplitanje, jer bi “nanijelo ozbiljnu štetu kredibilitetu i djelotvornosti NATO-a i američkom liderstvu”. Dakle, Bosna je bila dio jedne šire priče o američkoj ulozi u Evropi, koja sa ratom u Ukrajini traje sve do danas.

Jedno od ključnih pitanja bio je status Sarajeva. Amerikanci su u jednom trenutku prihvatili Miloševićev kompromisni prijedlog, koji je spojio koncepte podjele i ujedinjenja grada. Suština ovog prijedloga bila je u tome da Sarajevo ima “multietničku vladu”, koja bi imala dio ovlasti, ali bi građanima svake od općina bilo dato pravo da se izjasne žele li biti pod jurisdikcijom Republike Srpske ili Federacije. To bi značilo da svi dijelovi Sarajeva, koje je držala VRS (Grbavica, Ilidža, Vogošća itd.) ostaju, na neki način, u RS-u.

Ali, u jednom trenutku, Milošević je dao naznaku da je spreman prihvatiti drugačije rješenje. To se desilo na ručku sa Silajdžićem, kojem su nazočili i Holbrooke, ambasador Menzies, Christopher Hill i Rosemarie Pauli. Tada je izrekao čuvenu rečenicu da su srpske kukavice granatirale grad s brda, te da ga je bosanska vlada “zaslužila” boreći se.

Jedan od motiva Miloševića za ovakvu promjenu, po ocjeni Amerikanaca, bio je u antagonizmu koji je vladao između njega i rukovodstva bosanskih Srba. “Holbrooke je”, vele autori studije, “vjerovao da je Miloševićev potez imao više veze s post-dejtonskom dinamikom srpske politike nego sa nepatvorenom željom srbijanskog čelnika da postigne sporazum s Bosancima. To je bila strateška odluka da potkopa osnovicu paljanskog režima.”

Milošević je definitivno odustao od Sarajeva 18. novembra, kada je kazao da je spreman posve predati grad bosanskoj strani. Ali zauzvrat je tražio Brčko. I to će bitno odrediti posljednje dane pregovora.

U jednom trenutku, delegacija RS-a koju su predvodili Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Aleksa Buha digla je glas i počela direktno da komunicira sa Amerikancima.

Naime, kako vele Chollet i Bennet, “nije bila tajna da je Milošević spreman da ih proda za bilo kakav sporazum i, premda je bio šef srpske delegacije, rijetko se nalazio sa bosanskim Srbima u Dejtonu”.

Krajišnik je zato 15. novembra predao memorandum Robertsu Owenu, glavnom američkom pregovaraču zaduženom za ustavna pitanja. “Ovaj memorandum je”, vele autori, “pokazao da se bosanski Srbi protive fundamentalnim aspektima Sporazuma”. Ni Ustav, ni mape im nisu bili po volji.

Međutim, Krajišnik i društvo nisu imali dovoljno snage da zaustave proces. Kako piše jedan od članova američke delegacije Jim O’Brien, dejtonska odredba o supremaciji državnih institucija, poput Ustavnog suda, u odnosu na entitetske, usvojena je “s obzirom da su bosanski Srbi u Dejtonu ušutkani od strane Miloševića, a nisu mogli ugroziti cijeli mirovni proces u svrhu zaštite primata entiteta”.

Jedan od najvećih incidenata je napravio i predsjednik Federacije Krešimir Zubak. Ljutit zbog toga što je Zagreb bio fokusiran na istočnu Slavoniju, te je predao srpskoj strani Posavinu, Zubak je zaprijetio da će podnijeti ostavku. Ali i on je na kraju popustio pod Tuđmanovim pritiskom. O tom neuspješnom pokušaju ovih dana je govorio i Mato Tadić u intervjuu za Večernji list, koji, uz to, ističe da je hrvatska delegacija pokušala, ali nije uspjela unijeti u Ustav odredbu o legitimnom predstavljanju tri konstitutivna naroda u Predsjedništvu BiH.

Osim sa delegacijom Srba i Hrvata iz BiH, Amerikanci su, ističe se u studiji, imali dosta problema i sa bosanskom delegacijom. Holbrooke je cijenio da je Silajdžić najtrezveniji među bosanskim pregovaračima, najspremniji za kompromis, ali je znao da je u sukobu sa Izetbegovićem, Šaćirbegovićem i drugima, što je slabilo njegovu poziciju. To je imalo ogroman utjecaj na Silajdžića, u psihološkom pogledu, te je on, kako se ističe u studiji, često znao nestajati, pokazivao je manično-depresivno ponašanje, itd. Ambasador Menzies, kojeg je Holbrooke zadužio da brine o njemu, Silajdžića je opisao kao “pantera u kavezu”.

Željan da po svaku cijenu skine sankcije, koje su teško pogađale SR Jugoslaviju, i ne previše opterećen detaljima koji su morili Pale, Milošević je bio najkooperativniji pregovarač. Autori studije ističu da ga je njegovo vladanje engleskim jezikom i “želja da ugodi Americi, u mnogim pogledima, učinila najmekšim od svih pregovarača”.

S druge strane, za našu delegaciju autori kažu da je “izjedana internim sukobima i nejasnim ciljevima izgledala kao da će potkopati mir, ma koliko bio nesavršen”.

Holbrooke u jednom trenutku kaže američkom državom sekretaru Warrenu Christopheru kako je Izetbegović godinama ležao u zatvoru zbog ideje i stoga, veli Hobrooke, “pokazuje neobično malo brige za patnju kroz koju prolazi njegov narod, jer, na kraju krajeva, i on sam je mnogo patio zbog svojih ideala. Za njega je Bosna apstraktna ideja, a ne nekoliko miliona ljudi koji jedva čekaju mir.” Kao kontrast, Amerikanci ističu “realističnijeg” Silajdžića.

Što se tiče Tuđmana, američki sudionici kažu da je najveći problem s njime bio što je, nakon rješenja statusa istočne Slavonije, bio uglavnom nezainteresiran. Od 21 dan pregovora, Tuđman je čak 10 dana proveo izvan Dejtona! U zadnje vrijeme bh. Hrvati stidljivo otvaraju ovu temu, nakon godina šutnje.

Kada je Silajdžić, u pregovorima s Miloševićem i Amerikancima, prepustio Republici Srpskoj teritoriju u zapadnoj Bosni (Mrkonjić-Grad i dr.), koju je ranije zauzeo HV, Mate Granić je bijesnio, ali je Tuđman, nakon razgovora s Clintonom, pristao da se odrekne te teritorije.

Kada je, osim što se odrekao Sarajeva, pristao na ustupke i u pogledu koridora koji je povezivao bosansku prijestolnicu i Goražde, Milošević je sebi spremio teren da traži Brčko. Ko ga je mogao odbiti nakon što je sam pristao na toliko ustupaka?

Također, Milošević je insistirao da teritorijalna distribucija između dva entiteta bude 51-49%, kako je utvrđeno Planom Kontakt grupe iz 1994.

Kako pišu autori, oslanjajući se na svjedočenje Holbrookea, “u diskusiji s Miloševićem Silajdžić je pristao na fleksibilniju poziciju u pogledu koridora i, čini se uz neodlučnu saglasnost Izetbegovića, pristao da srpskoj strani preda Brčko. Ali, kako će se pokazati, Izetbegović nije stavio potpis na ustupak koji je ponudio Silajdžić.”

Kada se Tuđman odrekao Mrkonjić-Grada, jedina tačka prijepora bila je Brčko. Amerikanci su bili bijesni zbog Izetbegovićevog odbijanja da prepusti Brčko RS-u.

Kada su američki sudionici saopćili Miloševiću da ne postoji dogovor oko Brčkog, te da bosanska strana ne pristaje da ono pripadne RS-u, Milošević im je kazao da ne smiju to dopustiti: “Vi ste Sjedinjene Države, ne može dopustiti da Bosna radi s vama šta hoće.”

Milošević je zatim lukavo ponudio Tuđmanu da srpska i hrvatska strana potpišu sporazum, bez Izetbegovića, kako bi se potpuno podcrtala odgovornost Sarajeva za propast mirovnog procesa. Državni sekretar Christopher je kazao da to ne dolazi u obzir, te da Amerikanci neće dopustit takav scenarij. Ili postoji dogovor tri strane ili niko neće potpisati ništa.

State Depratment je pripremao izjavu o krahu pregovora. Holbrooke je također spremao ličnu izjavu, kojom je htio poručiti da se povlači iz pregovora, te da smatra kako bi Evropljani trebali preuzeti glavnu riječ. Dejtonski proces je bio pred kolapsom.

I onda se zbiva preokret, u posljednji čas. Na današnji dan, 21. novembra, u rano jutro, Milošević dolazi do Holbrookea, gdje mu još jednom predlaže da srpska i hrvatska strana potpišu, bez Izetbegovića sporazum. Nakon što Holbrooke odbije, Milošević daje finalnu ponudu: spreman je pristati na to da status Brčkog bude naknadno riješen, kroz međunarodnu arbitražu.

Kada su Amerikanci prenijeli Miloševićevu ponudu za Brčko, Izetbegović je, vele autori, kazao: “Ovo je nepravedan mir, ali mom narodu je potreban mir.” Pristao je da Brčko bude riješeno kroz arbitražu. Nakon toga je bilo još sitnih nesporazuma, u pogledu formulacije o međusobnom priznanju Srbije i BiH, ali to je mnogo lakše riješeno nego Brčko. Dejton je bio prihvaćen.

Činjenica da je postignut sporazum najteže je pala delegaciji s Pala, koja, kako autori navode, sve do kraja nije ni znala da je Milošević pristao da Sarajevo pripadne Federaciji. Milošević se šalio da je Krajišnik, kada je vidio finalne mape, “pao u komu”.

”Po svim ocjenama, bosanski Srbi su bili bijesni kada su vidjeli šta je Milošević uradio – ne samo u pogledu mapa, već i izbora, Ustava i aneksa o IFOR-u. Shodno tome, isprva su odbili potpisati Dejtonski sporazum i nisu sudjelovali u završnoj ceremoniji. Kada su ga SAD podsjetile da ga drže odgovornim za njihove postupke, Milošević je obećao da će osigurati njihov potpis u roku od jedne sedmice”, navodi se u studiji State Departmenta.

U tom pogledu, ocjene aktuelnih vlasti RS-a da je srpska strana pristala na Dejton, a bosanska nije, predstavljaju grubi revizionizam. Delegacija, koju je predvodio Izetbegović, prihvatila je Dejton samostalno, uprkos svim nedostacima, dok se Republika Srpska još muči s time da prihvati dejtonsku realnost, pod čime se ne misli samo na tekst sporazuma, već i na tri decenije njegove implementacije koja je osigurala mir