Ako je iko mislio da politički život u Bosni i Hercegovini ne može otići niže, Staša Košarac je jučer ponudio ekskluzivan dokaz da uvijek postoji novi nivo moralnog i političkog ponora.
Čovjek koji sjedi u jednoj od najviših institucija države poslao je visokom predstavniku „nacistički šljem“, uz pismo naslovljeno „Pismo okupatoru“, kao da glumi nekog lokalnog Goebbelsa iz Istočnog Sarajeva. Sramota koja bi u svakoj ozbiljnoj državi završila hitnom smjenom, izvinjenjem, pa vjerovatno i psihijatrijskom procjenom — u BiH postaje tek još jedna „zabavna epizoda“ u SNSD repertoaru političkog performansa.
I onda, naravno, nastupa Milorad Dodik. Čovjek koji već godinama pada u vlastite retoričke jame sada je odlučio braniti Košarca kao da brani posljednju izblijedjelu nit sopstvenog političkog identiteta. „Ne razumijem zašto su reagovale“, ponavlja Dodik, zbunjen kao učenik koji nije pročitao lektiru. „RS ima pravo da se brani.“ Od koga, čovječe? Od šljema? Od papira? Od diplomata koje vrijeđaš svaki put kad se probudiš?
Naravno, kada Dodik kaže „braniti se“, on zapravo misli: pravdati primitivizam, normalizirati fašističku simboliku i ispirati historijsku memoriju svog naroda do mjere gdje se ne zna ko je žrtva, ko agresor, a ko politički trgovački manipulator koji je na vlasti zahvaljujući proizvodnji stalne paranoje.
Simbolika nacističkog šljema nije neslana šala — to je civilizacijski slom
Košarac nije poslao bilo kakvu glupost. Poslao je nacistički artefakt. Simbol ideologije koja je sistemski ubijala, protjerivala, etnički čistila i porobljavala. Simbol smrti. Simbol zla.
I taj isti simbol koristi se kao alat „političkog pritiska“? Na koga? Na Schmidta? Na međunarodnu zajednicu? Ili samo na domaću publiku, kojoj se već godinama servira ta otrovna iluzija da se protiv BiH i RS vodi nekakav skriveni rat?
Ovo nije humor. Ovo nije „stav“. Ovo je gaženje preko grobova historije — uključujući i srpske grobove, koje Košarac i Dodik vole potezati kad god treba emonacionalno potpaliti bazu, ali ne i kad treba pokazati minimum dostojanstva prema žrtvama fašizma.
Dodikova logika: Schmidt je okupator, RS žrtva, a nacistički simboli — politička metafora?
Dodik je u svom kvalitetnom raspadu zdravog razuma uspio izgovoriti nešto što je teško opisati: ako Schmidt reaguje na nacistički šljem, to znači da „RS nema pravo da se brani“. A on je, kaže Dodik, „izdanak formacija iz 1941.“
Je li ovo stvarno nivo argumentacije predsjednika jednog entiteta?
Ovo je retorika čovjeka koji je izgubio svaki kontakt sa političkom realnošću, pa sada govori kroz reflekse historijskog revizionizma. Schmidt odjednom postaje „Švabo“, „okupator“, „simpatizer Hitlerovih pilota“, samo zato što se usudio reći da Košarčev performans podsjeća na fašizam. Pa naravno da podsjeća — jer jeste.
Dodikova opsjednutost „1941.“ postala je zvanični propagandni narativ: svako ko se ne slaže s njim je nacista. Ali zato, kad njegov zamjenik šalje pravi nacistički simbol, onda je to „odbrana RS-a“.
To se više ne zove politika. To se zove psihološka projekcija na steroidima.
Trump fikcija i Dodikov pokušaj da se sakrije iza američkih izbora
Posebna razina tragikomedije je trenutak kada Dodik pokušava Trumpa ugurati u domaći cirkus:
„Ne znam zašto reaguje SAD. Trump je rekao da se neće miješati.“
Pa Trump nije ni predsjednik, Milorade. Možda je vrijeme da to neko kaže naglas.
A i da jeste — to ne znači da će svjetske sile gledati kroz prste kad funkcioner u BiH šalje nacističke simbole kao političku komunikaciju. To je nivo koji ne postoji čak ni u najdesnijim režimskim propagandama Istočne Evrope.
Košarac kao „heroj otpora“? Ne, on je samo mali igrač u velikoj Dodikovoj nervozi
Dodik završava svoju odbranu rečenicom:
„Možda je vrijeme da Nijemci pokupe svoje zaostavštine.“
Ako postoji jedan narod na Balkanu koji najmanje zaslužuje da mu se imputira nacizam — to su Nijemci današnjice. Njemačka je zemlja koja je prošla najdublju katarzu, suočila se sa svojom tamnom prošlošću, izgradila kulturu sjećanja i naučila vlastite generacije da se fašizam ne relativizira. Upravo zato diplomatske reakcije iz Berlina nisu bile samo političke — bile su moralne.
Ali šta očekivati od vlasti koja godinama koketira s najcrnjim ekstremizmima, normalizuje retoriku mržnje i troši energiju na izmišljene okupatore, umjesto da se bavi ekonomijom, pravima ljudi, korupcijom i kriminalom?
Košarac je samo simptom. Dodik je dijagnoza. A dijagnoza glasi: politički sistem koji pada u fašistoidne impulse kad god izgubi kompas ili glasove.
Košarčev nacistički šljem nije incident — to je ogledalo Dodikove politike
U svakoj normalnoj državi ovo bi bio kraj političke karijere. U BiH, nažalost, ovo je samo nastavak kontinuirane proizvodnje mržnje, straha i historijske konfuzije, kojom SNSD održava vlast.
Ali neka se zna:
Nacistički šljem ne može biti alat politike.
Nacistički šljem ne može biti „stav“.
Nacistički šljem ne može biti „odbrana RS-a“.
To može biti samo jedno: sramota. I dokaz u kakvom moralnom bankrotu žive oni koji ga šalju — i oni koji ih brane.
Ako će Dodik i Košarac praviti političke performanse, neka to rade simbolima koji odgovaraju njihovoj agendi. Nacistički šljem sigurno nije simbol otpora — ali jeste savršen simbol propadanja jedne politike koja se više ne odbranjuje ni argumentima ni rezultatima, nego čistim, neporecivim primitivizmom.
