Da čovjek ne povjeruje: dok penzioneri OVDJE broje sitniš da prežive mjesec, državna delegacija gospode iz Sarajeva — Bećirović, Komšić, Konaković, Ademović, Jurišić, Stojanović, Čengić, Uk… i ko zna još ko sve u pratnji — šeta se New Yorkom kao da smo mi Katar, a ne zemlja iz koje mladi bježe brže nego što avion može da poleti sa piste.
Naravno, sve na državnom trošku.
Jer zašto da ne?
Kad je bal, nek’ je bal .. pa makar narod pocrkao od gladi.
U trenutku dok penzioneri u ovoj zemlji spavaju na granici gladi, dok roditelji djeci mjere mlijeko na kašike, dok zdravstveni sistem jedva diše na aparatima — mi uredno finansiramo izlet državne svite u New York. Ne simboličan, ne skroman, ne državnički — nego luksuzan, snažno parfemisan i masno fakturisan. Kao da je Bosna i Hercegovina Katar, a ne država u kojoj ljudi jedva spajaju kraj s krajem.
Otkrivanje spomenika Cvijet Srebrenice u dvorištu Ujedinjenih nacija trebalo je biti čin dostojanstva, tišine, globalnog podsjećanja na najveću ranu našeg vremena. Ali umjesto toga, pretvorilo se u svojevrsni politički safari.
Ceremonija otkrivanja spomenika Cvijetu Srebrenice u dvorištu Ujedinjenih nacija je sveta, važna i historijska stvar.
Ali ono što je nepristojno, sramotno i uvredljivo jeste pretvaranje tog momenta u turističku agenciju za političke elite koje se ne libe da na naš račun “zakače” još koji dan u hotelu, dnevnice od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi, pratnju koja broji više ljudi nego autobus srednjoškolaca na ekskurziji.
Stotine hiljada maraka otišle su na avionske karte, luksuzne sobe, obroke, dnevnice i sigurnosne službe. Dok stotine hiljada građana ove države čekaju da im se odobri terapija, dok roditelji skupljaju donacije za hemoterapiju djece, dok radnici prevrću kontejner da bi preživjeli.
Zamisli apsurd: narod mora skupljati pare preko humanitarnih brojeva da djeca ne umru, ali mi možemo poslati pola Vlade i pola Predsjedništva u New York — da se slikaju.
Da poziraju.
Da puste koji status.
Da prikače elegantni selfi ispred UN-a.
Narod plaća račune, a oni skupljaju avionske milje.
Jesu li mogli poslati dvoje ljudi?
Jesu.
Jesu li mogli smanjiti delegaciju?
Jesu.
Jesu li mogli reći: ‘Crkavamo, ovo je kriza, idemo simbolično, skromno’?
Mogli su.
Ali to bi značilo staviti narod ispred vlastite taštine.
A od taštine, znaš i sam, ovi naši politički bogovi žive.
Jer njima New York nije bol zbog Srebrenice.
Nije ni poštovanje prema žrtvama.
Nije ni trenutak državničke ozbiljnosti.
New York je za njih — događaj, izlazak, glamur, prilika da se bude viđen.
Ne postoji tragedija koju naši političari neće pretvoriti u protokolarnu reviju.
Nažalost, u ovoj zemlji, sve što dodirnu političke elite — postaje skupo, bahato, nepotrebno i lišeno empatije. Pa tako i ovo.
Kažu: “Predstavljamo bol Srebrenice.”
Ma, ljudi dragi, bol Srebrenice se ne predstavlja u New Yorku raštrkavanjem delegacija od dvadeset ljudi. Bol Srebrenice se pokazuje u ovoj zemlji — tako što se bori protiv negiranja, protiv političke instrumentalizacije žrtava i protiv onoga što se danas radi: pretvaranja tragedije u državne izlete.
Niko razuman ne spori važnost spomenika, niti simboliku da se Cvijet Srebrenice nađe ispred UN-a. Ali šta ima dvadeset ljudi raditi tamo? Šta ima Dino Konaković, koji se voli zaklinjati u racionalizaciju troškova, praviti selfije iz New Yorka dok penzioneri u Sarajevu prebiraju po kontejnerima?
Čemu se tačno odlikuje njihov odlazak tamo? Šta predstavljaju? Državu? Koju državu?
Onu u kojoj državni službenici traže povišice, a bolnice nemaju gaze?
Onu u kojoj penzije nisu dovoljne ni za režije? Onu u kojoj roditelji liječe djecu SMS-om?
A možda ova delegacija zaista govori o pravom stanju Bosne i Hercegovine. Zemlja glumi prosperitet pred kamerama, a kod kuće joj curi krov. Političarima je svejedno: njima je New York ured, a Evropu vide više nego vlastite birače. Problem je samo što račun plaćamo mi — narod koji je već na izmaku dostojanstva.
Ponižavajuće je gledati kako se tragedija jednog naroda koristi kao ulaznica za avionske karte i hotelske sobe. I to ne prvi put. Ovaj put samo malo skuplje, malo dalje i malo bahatije.
Jer postavimo najjednostavnije moguće pitanje:
Je li Bosna i Hercegovina toliko bogata da može finansirati ovakve izlete?
Ako jeste, zašto su nam penzioneri u bijedi?
Zašto nam učenici idu u škole koje prokišnjavaju?
Zašto su nam bolnice pred kolapsom?
Zašto ljudi odlaze iz zemlje u kolonama?
Zašto privreda stoji?
Zašto minimalac jedva pokriva životne osnovice?
A odgovor je, nažalost, bolan i brutalan:
Nije Bosna i Hercegovina bogata.
Samo su njeni političari bogati.
Njihove ambicije, njihove privilegije, njihova putovanja, njihove pratnje — sve to košta više nego što ova zemlja može podnijeti.
Oni žive u paralelnoj stvarnosti u kojoj državni troškovi nisu stvarni novac, nego neki nevidljivi, beskonačni resurs koji raste u budžetskim šupljinama. I što je tragedija veća, politički marketing je slađi. A delegacije sve brojnije.
Možda najtužnija stvar u svemu:
Ovo će proći bez posljedica. Biće zaboravljeno. Još jedna epizoda u nizu. Sve dok ne odletimo u minus iz kojeg nas niko više neće moći vratiti.
A Srebrenica?
Srebrenica će ostati ono što je bila: rana, opomena i tuga. Samo što su je još jednom iskoristili oni koji se kunu u nju — ali je ne žive, ne štite i ne poštuju.
Dok se delegacije slikaju, ova država tone.
I ne tone zato što smo siromašni.
Nego zato što su oni — nezasitni.
Na kraju dana, najtužnija rečenica je ova:
Cvijet Srebrenice je simbol boli, ali za naše političare postao je karta za put.
