Dok obični građani Bosne i Hercegovine broje marke da bi preživjeli, političke elite u državnom parlamentu uživaju u luksuzu koji je teško zamisliti.
Državni zastupnici i delegati imaju privilegiju koju većina građana ne može ni zamisliti: mogu da prođu cijeli četverogodišnji mandat nijednom se ne pojave na sjednici, a da njihove plate i naknade ostanu netaknute. Ni jedne marke manje. Jedini izuzetak je topli obrok ili naknade za rad u komisijama – i to samo ako formalno otvore bolovanje.
Da budemo jasni: govorimo o političarima koji mjesečno zarađuju šest do sedam hiljada maraka. Za njih je gubitak dodatnih naknada beznačajan. Nije bitno da li su prisutni, učestvuju ili doprinose bilo kakvom procesu odlučivanja – sistem je tako napravljen da privilegije i nezaslužene plate teku kao rijeka. I tu se cijela demokratija svodi na ironičnu satisfakciju nakon jednog ili dva mandata bez ikakvog rada.
Što je još poraznije, čini se da se većina parlamentaraca pojavljuje na sjednicama isključivo da preglasa “drugu stranu”, ne da bi učestvovala u ozbiljnom radu. To znači da je njihova uloga u velikoj mjeri obmana i performans, dok se prava moć i odluke donose iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti. U nekim situacijama, bilo bi bolje da ih nema – jer njihova prisutnost i glasanje služe samo održavanju sistema privilegija, a ne interesa građana.
U SNSD i HDZ-u, posebno u Predstavničkom domu, ovo je praksa desetljećima. Dok narod čeka rješenja za zdravstveni sistem, školstvo ili inflaciju, oni se igraju političkog šaha, pritom primajući hiljade maraka za nerad. Inače sve ovo posmatrajući, njihovi poslanici redovno koriste prisustvo da potvrde lojalnost partijskim liderima, dok građani ostaju bez pravih odgovora i odluka.
A posljedice su vidljive svuda. Zastupnici koji godinama sjede u parlamentu, ne učestvuju u raspravama i ne kontrolišu izvršnu vlast, stvaraju demokratiju na papiru, ali diktaturu nerada u praksi. Primjerice, dok SNSD i HDZ osporavaju svaki prijedlog opozicije, njihovi poslanici ne pojavljuju se na sjednicama komisija, prepisujući glasove drugih. Pojedini često prisustvuju samo formalno, da bi “odradili kvotu” i vratili se svojim privatnim interesima.
Ovo nije samo problem pojedinaca – ovo je sistemska korupcija. Parlament koji bi trebao predstavljati narod pretvoren je u stranački servis za lične interese. Zastupnici zloupotrebljavaju javne funkcije, uživaju u visokim primanjima, a građani gube povjerenje u institucije. I dok narod živi od plate do plate, njihova neodgovornost postaje norma.
Ako u ovoj zemlji postoji pravda, ona će biti ostvarena tek kada birači shvate da glasajući za takve “poslanike” znači odobravanje nerada, korupcije i zloupotrebe institucija. Svaka njihova odluka, svaki propušteni dan u parlamentu, pretvara demokratski proces u pozornicu za predstavu koja nema veze s realnim životom građana.
Bosna i Hercegovina se suočava s istinskim paradoksom: parlament je pun bogatih i moćnih, ali potpuno beskorisnih, dok narod podnosi troškove njihove pasivnosti i političkog cinizma. Sve dok birači ne pokažu da ovakva privilegija nije prihvatljiva, državni parlament će ostati simbol institucionalne dekadencije i neodgovornosti.
Ovo nije politika – ovo je profesionalni nerad sa zagarantovanom platom, a narod je jedina žrtva.
I dok stranke koje opstruiraju i održavaju status quo, narod trpi. Ovo je zemlja u kojoj elitama nije važno da li narod preživljava, već da li se one bogate i ostaju neodgovorne. Svaka nesposobnost i svaka neodgovornost ovih parlamentaraca, od Banja Luke do Mostara i Sarajeva, treba biti javno izložena i kažnjena političkom nepopularnošću.
Jer dok narod šuti i trpi, stranačke elite prave sistem u kojem je nerad nagrađen, a odgovornost kažnjena – ili potpuno ignorisana.
