Dodikova veza s Rusijom, koja je decenijama bila njegov politički štit, danas je mrtva slika propagande.
Milorad Dodik, decenijama najmoćniji politički akter Republike Srpske, danas se nalazi u političkoj vakuum-zoni – odbačen od svojih navodnih savezničkih sila i potpuno izolovan na međunarodnoj sceni.
Nekada neprikosnoveni “moskovski čovjek”, danas je više od političkog balasta nego od stvarnog igrača moći. Njegovi javni istupi, prijetnje destabilizacijom BiH i govorenje o odcjepljenju Republike Srpske zvuče danas kao jadna repriza iz devedesetih – vremena koje je Rusija i SAD davno ostavila iza sebe.
Dodikova veza s Rusijom, koja je decenijama bila njegov politički štit, danas je mrtva slika propagande. Fotografije sa Lavrovom i sastanci u Banjoj Luci više ne znače ništa. Rusija ga više ne smatra pouzdanim partnerom; njegovi pokušaji da igra dvostruku igru – obmanjujući SAD dok se pravio vjeran Moskvi – okončani su potpuni. On više nije “lider bosanskih Srba” u očima Moskve – on je politička prošlost, simbol čovjeka koji je prvo prevario SAD, pa Ruse, i sada je otpisan od svih. Svaka njegova najava o destabilizaciji BiH ili prepakivanju Dejtonskog sporazuma ne služi ničemu osim da dodatno kompromituje entitet koji navodno vodi.
I dok Rusija gubi strpljenje, Sjedinjene Američke Države pokazuju da Dodikova navodna “neovisnost” više nije nikakva valuta. Skidanje sankcija nije nagrada za lojalnost ili “dobro ponašanje”, već simbol međunarodne kontrole nad čovjekom koji je već odavno izgubio kredibilitet. Njegove političke koncesije i manevari više ne prodaju moć, nego poslušnost. Dok se Dodik hvali da je sada pod američkom zaštitom, istina je da je njegova politička autonomija svedena na minimum – sve njegove odluke, pa čak i ponašanje u Narodnoj skupštini, pod nadzorom su međunarodnih aktera.
Unutrašnja scena RS-a je dodatno kompromitovana njegovom pohlepom i ličnim ambicijama. Dodik je pretvorio entitet u privatni monopol moći: svaka koncesija, svaki resurs, svaki medij i čak IT sektor pod njegovom kontrolom služe samo da ojačaju njegov “prvi sin” efekat – da on bude prvi u svemu, da guši konkurenciju i kontroliše sve aspekte društva. Njegova vlast nije više politika, već kasting – politička tragedija u kojoj Republika Srpska postaje taoc Dodikovih ličnih želja i međunarodnih dogovora koji ga drže pod šapom.
Dodikova licemjerna igra sa Ustavnim sudom BiH dodatno razotkriva njegov karakter. Svaka njegova izjava o “nepravednom sudu” i pokušaji ucjene institucija pokazuju da se on ne oslanja na zakon, nego na manipulaciju i prijetnje. Građani Republike Srpske su ti koji plaćaju cijenu njegove pohlepe, dok on i dalje radi isključivo u svom interesu – poništavajući institucije, pregovarajući iza zatvorenih vrata i prodajući priču o nezavisnosti koju više niko ozbiljno ne doživljava.
Politička prošlost Milorada Dodika sada je jasno vidljiva: odbačen od Rusa, neutralizovan od Amerikanaca, a unutar RS-a ostao samo kao izvor permanentne nestabilnosti. On više ne diktira pravila; on je igrač kojeg međunarodni i regionalni centri moći posmatraju kao rizičnog, nepouzdanog i kompromitovanog. Svaka njegova riječ o nezavisnosti, svakodnevne prijetnje i retorika separatizma danas služe samo da dodatno prodube nepovjerenje i nesigurnost unutar RS-a i cijele Bosne i Hercegovine.
Republika Srpska, entitet koji je trebalo štititi prava svojih građana, danas je poligon za Dodikovu privatnu političku igru. Njegove međunarodne veze, prije ponos i moć, sada su samo simbol njegove irelevantnosti i političkog otpisivanja. Njegove poruke su prazne, njegovi potezi su kontrolisani, a entitet koji vodi tone u politički vakuum kojeg on više ne može kontrolisati.
U konačnici, Milorad Dodik više nije igrač od značaja. On je opomena svima koji misle da se moć može graditi na ucjenama, lažima i manipulacijama: međunarodni centri moći neće tolerisati političke blefove, a lokalni građani će platiti cijenu za svaku njegovu pohlepnu odluku. Dodikova prošlost je sada njegova sadašnjost – politički relikt koji više nema kredibilitet ni kod Rusa ni kod Amerikanaca, a Republika Srpska je ostala taoc njegovih ambicija.
