Afera Spengavanje otkriva kako je montiran proces Fadilu Novaliću

U Gavrasovom filmu vidimo kako optuženi, nakon što su podvrgnuti mučenju, pristaju da budu kooperativni. Da bi suđenje bilo uvjerljivo javnosti, pripreme se obavljaju tako minuciozno da sve podsjeća na teatarski proces. Kao što glumci uče tekst, uvježbavaju pokrete na sceni, isto tako i Slánský, Gottwald i drugi uče tekst, uvježbavaju reakcije itd.

Pravosudni proces postaje doslovno teatar. Staljinističke vlasti, u Gavrasovom filmu, ni u jednom trenutku ne vrednuju suđenje po tome da li je zaista utvrđena krivica, već isključivo po tome da li su svi uvjerljivo odigrali uloge, po unaprijed utvrđenom scenariju. Umjesto utvrditi činjenice, cilj je, dakle, kreirati fikciju koja će, u psihološkom pogledu, biti posve uvjerljiva, tako da na neupućene gledaoce ostavi dojam da je riječ o samoj stvarnosti. Presudan je, što se kaže, umjetnički dojam.

Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa

Tri i po decenije nakon kolapsa komunizma, neke stvari su se promijenile: naprimjer, vlast u istočnoj Evropi, pa i u našoj zemlji, ne podvrgava mučenju političke zatvorenike kako bi pristali da aktivno sudjeluju u pravosudnom teatru. Ali neke stvari su ostale iste, pa se i dalje vode montirani procesi, čiji cilj nije utvrditi istinu, već predstaviti publici fiktivni scenarij koji treba da izgleda što uvjerljivije i da ostavi određen dojam na javnost.

Takav jedan proces vođen je protiv bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Sjetimo se da su tužioci u tom slučaju bili toliko posvećeni stvaranju dojma u javnosti da su, u trenutku nemara, čak otkrili da imaju media plan. Ko se sjeća atmosfere iz tog vremena, zna da je Novalić bio osuđen mnogo prije nego što je proces i otpočeo.

Sudija Branko Perić je, u izdvojenom mišljenju uz presudu Novaliću, napisao: “Mediji su u toku cijelog postupka održavali tužiočev narativ kako bi se u javnosti stekla predstava o krivici optuženih. U toku dokaznog postupka i u završnim riječima govorilo se o medijskom projektu iz koga je ovaj slučaj nastao.” (Podvukao H. I.)

Perić dalje skreće pažnju da je Američka ambasada “dvojicu tužilaca koji su zastupali optužnicu u ovom slučaju proglasila herojima”, te postavlja retoričko pitanje: “Da li je miješanje izvršne vlasti jedne strane države u vršenje sudske vlasti podrška nezavisnosti pravosuđa i vladavini prava!?”

Ugaoni kamen čitavog narativa optužbe bila uloga bizarne firme Srebrena malina i njenog živopisnog vlasnika Fikreta Hodžića. Na kraju je, usljed intervencije Ustavnog suda, Hodžić oslobođen, a narativ se urušio. Ostaje još ishod Novalićeve apelacije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Ali ništa od toga više nije toliko bitno. Naime, svrha procesa je ostvarena. Stvoren je određen dojam u javnosti uoči izbora 2022. godine, zahvaljujući kome je izvršena smjena vlasti u Federaciji. Cilj nikad nije ni bio doći do istine i istjerati pravdu do kraja. Cilj je bio poniziti i osramotiti optuženog. Kao uostalom i brojnim ranijim slučajevima, od Živka Budmira pa nadalje.

Pokretanje i obustavljanje istraga

Nakon što je portal Istraga.ba objavio poruke iz mobitela direktora Federalne uprave policije Vahidina Munjića, postalo je jasnije kako se montiraju procesi u našem kontekstu.

Šefica kabineta aktuelnog premijera Federacije u augustu 2023, poručila je direktoru FUP-a da će njegov rođak Safet Trakić “biti maksimalno ispoštovan”. Mjesec dana kasnije to se i desilo: Trakić je maksimalno ispoštovan – imenovan je za izvršnog direktora u BH Pošti.

U isto vrijeme kada mu je rođak postao direktor – dakle, početkom septembra 2023 – Munjić na direktan premijerov zahtjev odlazi na sastanak sa mostarskim tužiocem i počinje pripremati slučaj protiv bivšeg rukovodstva Autocesta. Jedini koji nije optužen je bivši HDZ-ov ministar saobraćaja Denis Lasić.

Opaska premijera Nikšića po kojoj je afera dobila ime (“Da nam je da nekog spengamo. Rade li ono oko Autocesta?”), te traljavo provedena istraga koja je rezultirala time da sud nije odredio ni pritvor optuženima, otkriva da je cilj bilo stvaranje određenog dojma u javnosti.

Nove poruke, koje je Istraga objavila sinoć, potvrđuje da se Munjić upleo u istragu FUP-a protiv funkcionera SDP-a Almina Hopovca, te su se, kako navodi Istraga, sastajali u ugostiteljskim objektima. Nakon toga, Nikšićeva desna ruka za policijska pitanja Muhamed Ohranović kaže da je slučaj Hopovac “pod kontrolom” i da “su ispeglali”.

Ranije je Istraga objavila da su Ohranović i Munjić zaustavili istragu protiv Elvedina Grabovice, bivšeg direktora Elektroprivrede i sive eminencije SDP-a. Dakle, Munjić, kao produžena ruka premijera, nije samo agilan u pokretanju procesa protiv SDP-ove i HDZ-ove konkurencije, već i u zaštiti SDP-ovih kadrova.

Kad Gačani udaraju

Možda ćemo jednog dana otkriti na koji način je bivši američki ambasador Michael Murphy utjecao na tužioce i sudije u procesu protiv Novalića. Već imamo dosta informacija o tome koji su lokalni akteri sudjelovali u pripremi afere Respiratori.

Nedavno je, naprimjer, objavljena poruka: “Kad Gačani udaraju”, koju je tužilac u procesu protiv Novalića, Džermin Pašić, poslao Aljoši Čampari (danas zvaničniku NiP-a) u trenutku kada se pokretala afera Respiratori. Dakle, sam tužilac Pašić progon Novalića pripisuje Gačanima.

Istraga je detaljno pisala i o ulozi, koju su u orkestriranju medijske kampanje protiv Novalića, imali Hamid Pršeš, Halil Oković i Almir Badnjević, a sve zbog sukoba s Novalićem u vezi sa poslovanjem tvornice Ginex i naplatom 10 miliona KM dividende.

Novalićev advokat i naš poznati novinar Senad Pećanin je obznanio da piše knjigu, u kojoj će iscrpno opisati kako se montirao proces bivšem federalnom premijeru. Ta knjiga će biti važna cijeloj javnosti, ali i samom autoru, koji je u začetku afere Respiratori zahtijevao krivični progon Novalića, kao uostalom i mnogi drugi pošteni ljudi, čiji je cilj bio da se utvrdi istina i ostvari pravda.

Ipak ne vjerujem da će Pećaninova knjiga učiniti našu javnost mudrijom, te spriječiti ponavljanje slučajeva poput Respiratora. Kažem to, jer smo u protekle četiri decenije saznali sve o tome kako se montirala afera Agrokomerc, pa nismo izvukli nikakvu pouku: tragedija iz 1987. se ponovila 2020. kao farsa. Moralna panika i ostrašćena pravdoljubivost, kojom manipulišu oni koji montiraju procese, po pravilu se pokazuje kao jača od razuma.

Instinktivna i trezvena javnost

Zdravko Grebo je, u jesen 1987, na sjednici Centralnog komiteta SK BiH, prvi krenuo u napad na Hamdiju Pozderca, kazavši da “dio subjektivnih uzroka ove krize sjedi u ovoj Sali”. Grebo je kazao da je u Agrokomercu na djelu organizovani državno-privredni kriminal, ili, kako je kazao, “kriminal bijelih okovratnika”.

Nije ni slutio da aferom dirigira srbijanska Državna bezbjednost i da je cilj politička likvidacija bh. komunističkog rukovodstva koje nije bilo na istoj liniji sa Beogradom u pogledu ustavne reforme.

Decenijama kasnije, Grebo je, kako čitamo u knjizi Bore Kontića, priznao da nije uopće tačno razumio o čemu se radilo u aferi Agrokomerc: “I dan-danas ljudi mi ne vjeruju da nisam imao nikakvo saznanje, ali me jednostavno iz želuca nešto tjeralo i tad sam rekao da su krivci u toj sali.” (Podvukao H. I.)

U retrospektivi slučaja, Grebo je kazao: ”Ne bježim od toga, o čemu se dugo špekuliše, da je afera ‘Agrokomerc’ bila dugo pripremana, uključujući kasniju aferu ‘Neum’, za rušenje Bosne i Hercegovine. Što se mene tiče, reagovao sam instinktivno.”

Isto se ponovilo u aferi Respiratori. Mnogi pošteni ljudi, poput Grebe i Pećanina, prepustili se strastvenoj pravdoljubivosti, ni ne pomišljajući da neko manipuliše njihovim pravedničkim bijesom i, uokvirujući ga u svoj media plan, iskrivljava njegov izvorni smisao.

Da se ne lažemo: ponovo će se dešavati takve stvari. I značajan dio javnosti će ponovo reagovati instinktivno, a njenim slijepim bijesom će se manipulisati.

Pravo pitanje je: možemo li, uz taj dio javnosti koji reaguje instinktivno (“iz želuca”), imati i drugi, trezveniji, skeptičniji dio javnosti, koji se u takvim slučajevima ne prepušta slijepom bijesu i ne dopušta da se njime manipuliše?