Danas govorimo o četiri slučaja koji su potresli javnost i postavili najteže moguće pitanje: kome zapravo povjeravamo sigurnost naše djece, žena i starih?
Svaki od ovih slučajeva počeo je kao tužna, ponekad rutinirana prijava — a završio strašnim gubitkom života i sumnjom da službene institucije nisu učinile dovoljno.
Prvi slučaj: 11. avgusta 2023. u Gradačcu je Nermin Sulejmanović ubio Nizamu Hećimović, ženu koja ga je prethodno prijavila policiji zbog porodičnog nasilja. Taj zločin, koji je šokirao regiju, pokazao je koliko krhka može biti zaštita žrtava nasilja kada se sistem ne aktivira kako treba.
Drugi slučaj: U noći između 12. i 13. februara 2025. u općini Kalesija pronađena su tijela 37-godišnje Inele Selimović i njenog 13-godišnjeg sina. Inela je 30. januara 2025. prijavila svog supruga za porodično nasilje. Postavlja se pitanje — zašto, uprkos prijavi, nije uslijedila efikasna zaštita? Optužbe o neadekvatnom postupanju policije predmet su javne rasprave i zvaničnih provjera.
Treći slučaj: Elvis Ćustendil (51), policijski službenik iz Tuzle, osuđen je 17. jula 2024. na 25 godina zatvora za ubistvo Amre Kahrimanović.
Prema presudi, Ćustendil je koristio službeni pištolj i ispalio više hitaca u ugostiteljski objekat. Ovaj slučaj podiže ozbiljna pitanja o vrstama osoba koje nose policijske uniforme i o mehanizmima provjere i odgovornosti unutar službi.
Četvrti slučaj: U Tuzlanskom kantonu pokrenuta je istraga u kojoj je osam osoba, među kojima su i policijski službenici, osumnjičeno za podvođenje maloljetnih djevojčica iz doma za nezbrinutu djecu.
Istraga tereti osumnjičene za trgovinu ljudima i seksualno iskorištavanje.
Ovaj zločin je potresao povjerenje građana i otvorio pitanje — kako su institucije mogle dopustiti da do ovoga dođe?
Šta povezuje četiri tragedije?
Povezuje ih, ne samo hladna činjenica oštećenih života, već — u očima mnogih građana — zajednički obrazac: prijave koje nisu dovele do zaštite, službene osobe koje su postale osumnjičene ili koje su svoj položaj koristile za prikrivanje zločina.
Javna ljutnja kulminira porukom: „Nije ovo više izolovano — iza paravana institucija krije se mnogo toga.“
Neophodni koraci
- Javna i nezavisna istraga svih navedenih slučajeva, sa punom transparentnošću prema porodicama žrtava i javnosti.
- Brza evaluacija postupaka policije nakon prijava porodičnog nasilja — da li je sistem reagovao u skladu sa procedurama?
- Jačanje mehanizama nadzora unutar policijskih tijela i socijalnih institucija, uz obaveznu odgovornost za zloupotrebe položaja.
- Pružanje hitne psihološke i pravne pomoći porodicama žrtava i svima koji su pogođeni ovim slučajevima.
Ova četiri slučaja nisu samo zbir tragedija — oni su alarm. Dokle god postoji osjećaj da institucije ne štite, povjerenje će se urušavati, a ranjive grupe ostajati nezaštićene.
Javnost traži ne samo kazne za počinioce, već i sistemske promjene koje će spriječiti da prijava nasilja postane početak, a ne kraj zaštite.
(Pripremio: autor priloga, izvor: javno dostupni izvještaji i medijske objave)
